Porezi, proračun, država, građani, društvo i gospodarstvo Priručnik kritičkog mišljenja, slušanja, čitanja i

da upravo ovo izlaganje različitim vrijednostima i pokušaj osposobljavanja djece da kritički razmišljaju jest politička indoktrinacija? Obično se navodi kako država, to jest politička vlast, izbjegava indoktrinaciju time što omogućava učenicima da na temelju slobodnog i kritičkog promišljanja odaberu svoje vrijednosti. Što ako određeni građani upravo ovakve obrazovne programe shvaćaju kao indoktrinaciju? Pitanje je sljedeće: da li nastavni program koji teži kultiviranju razvoja kritičkoga mišljenja i objektivnoga prosuđivanja također predstavlja oblik indoktrinacije? Postavljajte jasna i konkretna pitanja u radu, na koja onda nastojite odgovoriti. Ovo se pitanje, osim u teorijskim raspravama, javlja i na empirijskoj razini, to jest u konkretnoj obrazovnoj praksi. Dva najpoznatija slučaja u kojima je grupa građana jasno izrazila stav da država koristi formalni obrazovni sustav kako bi učenicima nametnula vrijednost kritičkog razmišljanja dogodila su se u Sjedinjenim Američkim Državama. Tamo su tijekom sedamdesetih i osamdesetih godina prošlog stoljeća dvije vjerske skupine – amiši i radikalni protestanti – u dva odvojena slučaja podigle sudske tužbe protiv obrazovnih vlasti kako bi od suda ishodili dozvolu da njihova djeca ne moraju pohađati obrazovne programe za koje su smatrali da ugrožavaju opstanak njihove kulture. Pritom su amiši, u slučaju Wisconsin vs. Yoder, od suda zahtijevali dopuštenje da svoju djecu ‘povuku’ iz sustava javnoga školovanja prije nego što ona završe zakonom propisano obavezno obrazovanje, a radikalni protestanti su u slučaju Mozert v. Hawkins Board of Education tražili odobrenje da njihova djeca ne pohađaju predmete u kojima se koriste knjige čiji su sadržaji u suprotnosti s njihovim vjerskim uvjerenjima (Stolzenberg, 1993.: 581-585). Osnovna zamjerka prema obrazovnom sustavu u oba slučaja bila je da škole djecu izlažu različitim vrijednostima i uvjerenjima i potiču ih na kritičko razmišljanje te na taj način navode djecu da odbace način života svojih roditelja. U temelju ovih sudskih sporova bilo je sljedeće pitanje: ima li država pravo da, putem sustava javnog obrazovanja, djecu izlaže vrijednosnom sustavu koji je u suprotnosti s vrijednosnim sustavom njihovih roditelja pa makar to bio i vrijednosni sustav koji je uvjet opstanka liberalno-demokratskih društava? Ove tužbe su dovele u pitanje klasično razlikovanje između namjere i procesa indoktrinacije, na jednoj strani, i namjere i procesa obrazovanja, na drugoj strani, jer su jasno ukazale da i sposobnost kritičkog razmišljanja i tolerancija jesu vrijednosti koje pojedine grupe mogu smatrati upitnima i čije promoviranje mogu označiti kao indoktrinaciju. Očito je da se ovdje radi o paradoksu koji se u literaturi često označava i kao paradoks obrazovanja u liberalno-demokratskim društvima (Carrig, 2001: 41-76), a koji sastoji se od činjenice da liberalno-demokratska društva koja nastoje biti vrijednosno neutralna, moraju, ukoliko žele opstati, putem svog obrazovnog sustava promovirati vrijednosti kao što su kritičko razmišljanje, tolerancija, privrženost demokratskim načelima, itd. Iz ovoga proizlazi da je liberalno-demokratskim društvima inherentan jedan poseban tip indoktrinacije, Kritičko mišljenje: Priručnik kritičkog mišljenja, slušanja, čitanja i pisanja 145

Porezi, proračun, država, građani, društvo i gospodarstvo Priručnik kritičkog mišljenja, slušanja, čitanja i | Page 145