Pismo za Estebana i druge priče August 2020 | Page 299

297 Katarina Jovanović PROSEČNA PRIČA Katarina je prosečna, skoro punoletna devojka. Svojim izgledom, kao i ponašanjem, uglavnom je privlačila samo nevolje. Ovo je prosečna priča, o prosečnoj devojci, u prosečnom gradu. Bilo je to prosečno zimsko jutro, nalik svakom drugom. Katarinu je tog jutra probudio televizor, koji je njena slepa majka pojačala koliko je mogla. Prikazivala se „Hulijeta“, film Pedra Almodovara, jedan od omiljenih filmova njene majke. Oslepela je pre tri godine, ali to je nije sprečavalo da uživa u filmovima i, kako bi ona govorila, gleda srcem. Katarina je tog, kao i svakog drugog dana, jedva čekala da izađe iz kuće. Ovog dana imala je i pravi povod, za razliku od ostalih, kada je imala „neizbežne“ obaveze u gradu. Tog dana veselila se punoletstvu svoje dugogodišnje drugarice. Ni ona sama nije znala da li je to bilo zbog samog događaja ili zbog činjenice da je, nakon ispunjenog obećanja, ništa više ne veže za život. Katarina je sa svojih devet godina prošla kroz razvod svojih roditelja. Mala Kaća bila je vrlo vezana za svog oca, tako da joj je razvod roditelja veoma teško pao. Otad je Katarina postala povučeno, ali vrlo buntovno dete. Svoj bes koji je gajila u sebi, savladavala je na treninzima kik-boksa, koji je počela da trenira malo nakon razvoda roditelja. Na nagovor svoje majke, obukla je crnu usku haljinu, koja je, kako bi govorila, otkrivala njene duge noge i lepo izvajano telo. Katarini je bilo svejedno.