Pismo za Estebana i druge priče August 2020 | Page 246

244 Stanislava Šakota
Ne treba ti ženska odjeća. Mada, priznajem, zanimljivo izgledaš.“
Usne mu se razvukoše u osmijeh.
„Ne zajebavaj me. A tvoji? Jesi li im rekao da ćemo se vidjeti večeras?“
Nervozno prebaci nogu preko noge i povuče suknju preko
koljena. Nije znao kako da se ponaša. Nadao se ovome, ali sad mu je
djelovalo nevjerovatno. Toliko lako da ga je plašilo. Njegov trud je
bio nepotreban. Sve ono vježbanje hoda u salonkama, šminkanje, pokreti…
Sve je bilo bespotrebno.
„Moram priznati da mi je ova igra zanimljiva“, prekinu ga iz razmišljanja.
„Nastavi tako da se oblačiš, bar ponekad! A ja ću biti
miran.“ Namignu mu šeretski. „Ne brini, moji znaju. Bilo mi je čudno
bez tebe. Nije bilo pesnica, ali ni ljubavi. Bio sam usamljen. Vidjeli
su da mi nedostaješ. Pokušat ćemo još jednom. Ja ću se praviti da
sam mrtav, a ti ponekad samo za mene tako se dotjeraj.“
Izvuče cigaru iz kutije, zapali je i povuče dim. „Trebalo je odmah
da razgovaramo!“
„Nema veze, ovaj put bit će drugačije.” Njihove ruke predugo
usamljene nesvjesno su se spojile. Nervozni prsti preplitali su im se
ispod stola. Želja je bila toliko jaka da se u vazduhu osjetila. Nisu
više ništa čuli ni vidjeli. Ništa iz spoljnog svijeta nije dopiralo do
njih. Posve nesvjesno šaputali su stihove:
„I feel it in my fingers
I feel it in my toes...“
Bili su sigurni – ovaj put bit će drugačije.