Pismo za Estebana i druge priče August 2020 | Page 243

241
Stanislava Šakota
IGRA JE PONOVO POČELA
Ja, Marko Janković, kriv sam! Nisam volio dovoljno! Da jesam,
ovo se ne bi desilo. Ljubav nije jednostavna. Poljubac nije uvijek ljubav,
niti je udarac mržnja. I ima toliko vrsta dodira… Od onih s gađenjem,
kô kada sklanjaju crknutu mačku sa asfalta, do onih od kojih
ti cijelo tijelo zaigra.
Ja, Marko Janković, kriv sam. Da nisam, njegova ruka bi me sad
zagrlila. Njegova ruka me je uvijek grlila! Poslije slomljenog nosa,
naprsnuća rebra, slomljena dva prsta… Uvijek me je grlila. Poslije
svake svađe, i one koja bi završila udarcima, ljubav bi pobijedila.
Polako je nanosio slojeve kreme, gledajući svoj odraz u ogledalu.
Crna kosa bila je prekratka. Samo mahnu rukom nekoliko puta umjesto
češljanja. Ponovo zastade, sjetio se – bio je kriv. Da nije, on bi
bio ovdje i ne bi išao nikuda.
Na putu do ormara sklanjao je pogled od onog ćoška. Zna da je
fleka ostala. Mogao je zamijeniti tepih, al’ onda bi se riješio uspomena.
Njega nije htio da zaboravi. Osjećanja su još uvijek bila prejaka.
Nervozno gurnu vješalice sa odjećom u jedan kraj. Ovako će
lakše da bira.
Nije volio nove početke. Nije volio iznenađenja. Volio je da zna
šta može da očekuje. Samo da sve bude kako treba.
Nervozno je primicao komade odjeće i bacao ih na krevet. Bio je
nezadovoljan zbog svog izgleda. Imao je dječje lice i privlačno tijelo