Pismo za Estebana i druge priče August 2020 | Page 235

Tajna kamena 233 Dolaze snegovi. Oni će skriti trag svakog lutanja, a masivni beli prekrivač će sačuvati od mraza, kao tek proklijalo žito u mom kraju, izdanke belih i plavih cvetova, koji nikada ranije nisu rasli na tvojoj planini. Oni su ponikli iz onoga što tebe potpuno smiruje. Ne plašim se ovog leta, već saznanja da mu sledi još veće traganje za smislom. „A tamo negde je moj kamen... “, odjednom me iz nirvane prene ljudski glas i shvatam da si tad prvi put smogao snage da progovoriš i daš mi do znanja da možeš sve, pa i da iz svog jezgra umesto krika za slobodom pustiš glas koji me lomi zauvek. Da li ti to svoju najveću tajnu hoćeš da podeliš sa mnom? Na tren poželim... pa shvatim da bi te moja spoznaja ubila... Ne! To je tvoja naopaka bajka i otkriješ li je ikada ikome potpuno, nećeš više moći da je voliš ovom istom silinom i strašću. Nestaće zlatni odsjaj tvojih pera, prelepa ptico. Ne daj tu stenu nikom, ne ruši svoje gnezdo... Sve bih dala da mogu... Ne! Ne pokazujmo slabost u panici pred srodnim dušama. Ima nas. Ti nisi usamljen, već sam, stvoren i ostavljen u najlepšem predelu da se ideje u tebi rađaju. Kako i zašto mi uspeva da pre nego što poželiš, shvatim svaku tvoju misao... Jasno mi je šta se dešava i vidim da ti previše dopuštam da prodreš u moju tugu. Obeshrabruješ me u pokušaju da se ja kao ti, umorna od nemogućeg leta, ovde osamim i svijem u klupko, sanjajući sopstveni san. Ne ovde, jer kad ja sklopim oči, vidim predeo bez ijednog brežuljka, stajaću vodu i vilinog konjica – to krhko biće koje se u zoru javlja u svom magičnom obličju samo da bi do narednog sumraka doživelo idealnu ljubav... Moja sloboda je u mom početku, daleko na crnoj oranici. Moji koreni vuku daleko od tvoje lepote, a ti polako postaješ privid... Ima nečeg nestvarnog u tvojoj pojavi. Ja i ne moram da te dodirnem – jedna sam od retkih koja za tebe zna... koja zbog slobode što je u sebi nosiš, drhti daleko van granica prostora i vekova. I sve mi je jasno, osim... odakle ta moćna stena na rubu planine u mojim grudima... I njen vlažni sjaj u cik nove zore i kao pliš nežna mahovina okrenuta senkama severa, koje se hladno viju, iščekujući čudo. Čekaju da jedno božansko biće ponovo njima doleti, da spusti glavu na zeleni jastuk i tu, zauvek skrivenu i nikome vidljivu, oslobodi svoju tešku, bisernu suzu.