Pismo za Estebana i druge priče August 2020 | Page 189

187 Ana Stjelja ONA, LAKŠMI Kada bi se pojavila u svom raskošnom tirkiznom sariju oivičenom trakama boje starog zlata, sa krupnim plavim bindijem na čelu, duge talasaste kose, kroz koju bi tako šarmantno provukla svoje dugačke prste, sa kojih šljašti perfektno urađeni moderni manikir, upotpunjen isto tako efektnim prstenjem, u svoj svojoj eleganciji i bramanskoj gospodstvenosti, iz obližnjih ulica jedne siromašne indijske četvrti počele bi da se okupljaju hidžre. Kao da je u masu ušetala sama boginja Lakšmi ili neka bolivudska zvezda pred čijom pojavom zastaje dah. Uzbuđene hidžre gotovo bi opkolile Lakšmi, koja je plenila svojom pojavom i po ko zna koji put svojim neodoljivim osmehom poželela da dâ tračak nade i podrške, koju im je nesebično pružala i decenijama pre. Kad god bi nogom stupila na tlo neke od transrodnih zajednica hidžri širom Indije, Lakšmi bi bila dočekana radosnim povicima hidžri, koje bi je pozdravile ritualnim plesom po kojem su bile poznate od davnina. Pred njom bi prodefilovali raznobojni sariji, simbol ženstvenosti tih posve neobičnih osoba sa margine indijskog društva. Ona, Lakšmi Narajan Tripati, četrdesetjednogodišnja dama najviše indijske kaste bramana, koja je sebe nazvala po moćnoj boginji Lakšmi, životnoj saputnici boga Višnu, imala je dovoljno hrabrosti da u jednom trenutku svog života, pre svega svojoj porodici, a potom i celom svetu, obznani istinu – da želi da postane hidžra! Sva raskoš i sve prednosti života bramana zamenila je životom u okviru