Pismo za Estebana i druge priče August 2020 | Page 176
174
Đorđe Aćimović
Unutrašnja želja, veštački dolazi na dnevnu svetlost, kroz stakla, kroz
čašu, tečnost, u ledenoj kiši, pauza će potrajati, memla, kal napolju, blatnjavi
zid, sat, stoji, nije mi prijatelj, pomeri se, nije moj, prati udobnost
unutar, mene, prijatelj… Unutrašnja želja, majka laži. Pater familias.
Odlazi u rat, gledam film, cvet moje tajne, gledam kroz rupu, kroz
ključaonicu, kako vene, kako nestaje, iza kapije, ključ pod otiračem,
oko vrata, oko grane, oko sunca…
Brzo se zver vratila kući, sunce se nije videlo, zima, seme je bačeno,
za prokleti voćnjak, za koji se rodio… Leto je nestalo, a ljubav
se usudila da proklija, ljubav za seču…
Ja ne verujem ni u šta, ništa nije onako kako izgleda… Sve je otišlo
dođavola i obećanja su izlajana… Niste mi ostavili prostor, ništa
nije kao što izgleda, osim blata, puta… Leto je nestalo.
Njegove i njene oči su na kraju zaklopile sve laži… Dosadašnji
izgled imanja, držao je tajne iza svetla, u senci, osetio sam da se težina
na mojim ramenima povećava, treba jako zamahnuti, iz sve
snage, iz petnih žila, iz korena, drvo…
Krvavo, drveno srce, ledi očajanjem, kao ptica na žici, živo, a trebalo
bi da je mrtvo, srce na jednoj nozi, odleće, slomljeno obećanje
posvećenosti, nikad, više nikad…
Ležimo. Kaljeva peć greje. Pomeram telo prema gore u nastojanju
da dobijem felacio. Pokrećem se napred nazad, levo i desno, postižem
visinsku razliku, forsiram spuštenom rukom na glavu. „Slither“.
Žmuri.
Nada bi me izneverila u nagomilanom snegu, slažem želju unutra,
da se sledi. Slažem. Sledim. Prijatelji bi me ostavili u mom najmračnijem
času, ne samo ostavili nego nestali zauvek, kao u zemlju propali,
zakopani. Veruju mi svojim životima, dotad.
Neće progutati moje seme, hraniti svoje demone, pljunuto, u zemlju,
zaleđenu…
Rekao mi je da idemo. Radio je govorio.
„Then Helen, daughter of Zeus, took other counsel. Straightway
she cast into the wine of which they were drinking a drug to quiet all
pain and strife, and bring forgetfulness of every ill.“
Nepente… Pevao. „Put do pakla, put do sloma…“ Spasilac u kapi
krvi, lek.