Pismo za Estebana i druge priče August 2020 | Page 133
131
Morian Lagartija
VALENTINA
„Živeti. Izgovaram tu reč, ali ne znam njeno značenje. Pokušavao
sam to iako nisam znao šta pokušavam. Možda sam na kraju krajeva
ipak živeo, a da toga nisam bio ni svestan.“
Semjuel Beket
Bilo je to davno, jednog vrelog letnjeg dana, usred meseca jula,
kada ju je prvi put video. Njeno telo je, po svim merilima, pripadalo
savršenoj harmoniji predivne plaže, gde se pojavila u dvanaesti čas,
kada je sunce u zenitu i kada stvari i pojave gube svoju senku i pokazuju
se u svom punom obliku i sjaju. Osećao se kao vernik kad
ugleda anđela. „Ja sam Valentina“, rekla je glasom nalik na šum talasa.
Iako je sa savršenom lakoćom govorila naš jezik, bez sumnje
bila je strankinja, možda baš Španjolka jer izgledom je neodoljivo
podsećala na neku od heroina iz filmova Pedra Almodovara, možda
(ali samo možda!) baš na Viktoriju Abril. Međutim, razgovor između
Valentine i Časlava u tom podnevnom času odigrao se gotovo bez
reči.Govorili su pokretima i pogledima, „telepatski“.
Prvo što je primetio kad se pojavila, bio je tanki zlatni lanac oko
gležnja njene noge dok su talasi plesali i penili oko njenih stopala u plićaku.
Bila je visoka i vitka. Izgledalo je kao da hoda po morskoj peni
dok šeta plažom. A kada je začuo njen smeh, Časlav je pomislio na
pesmu sirena, što je navodila moreplovce na opasne grebene. Obuzelo