G
OPTIMIST Muzika
Greh na naše duše,
ali dugo na stranicama
Optimista
nismo u smislu prikaza/kritike pisali o
muzičkim izdanjima
probranih favorita
i/ili zaslužnika. Sada
nema vrdanja i ne
može biti izgovora –
u kratkom razmaku
do vaših, naših i belosvetskih ušiju stigli su (novi) albumi dve ikonične pojave queer dela planete. A i šire, naravno.
Prednost svakako ima Anohni, što je,
sigurni smo da to već dobro i poodavno znate,
novi pojavni oblik Antonyja, koga pamtimo
(isključivo po dobru) iz kreativnih mu epizoda
Antony & The Johnsons i Hercules & The Love Affair. Sada se došlo do kote nazvane Anohni i u
muzičkom smislu ovaj album (nazvan Hopelessness) u dobroj meri predstavlja spoj skore baštine iz faza koje su mu u kreativnom pogledu i
prethodile. Ukratko, Hopelessness spaja susret i
zbilja unikatni susret melanholije (pa i uverljivog
splina) i nasleđa depresivnije i umetničke i zahtevnije struje kabaretske baštine iz Antony &The
Johnsons ere i sklonost sa elektronskoj muzici i
pratećim joj ritmovima iz Hercules & The Love
Affair avanture. Ako je i ovde potrebno juriti
ekonomičan izraz, već negde na početku ovog
prikaza mora biti jasno i glasno naglašen na u
slučaju ovog konkretnog albuma Anohni i izvor
i ishodište nalazi u savremenom indietronica
zvučnom sazvežđu.
Hopelessness je, da odmah to istaknemo, prilično lako i hvaliti, baš kao je i zdravorazumski lako uživati u onome šta Anohni tu
nudi. Uz ogradu da se i u ovom, baš kao, čini se,
i u slučaju stotina i stotina, ako ne i hiljada inače
valjanih a skorijih izdanja, format albuma pokazao kao preambiciozan zalogaj. To teško može
biti stavljano na teret Anohni, tim pre ako se saglasimo da je album ipak možda mera nekog
drugog vremena i da ovde predočeno u slušalačkom smislu, pa sagledavano po aršinima kojima vagamo albume kao celine, bespogovorno
zadovoljava i ostavlja dovoljno snažan i trajan
utisak. Ako, dakle, po strani ostavimo upravo pominjane finese, Hopelessness je vrlo dobro izdanje autora i izvođača koji definitivno ima šta da
56
www.optimist.rs
kaže i da pokaže, na dovoljno autentičan, intrigantan i zauman način. Uz dodatak da je muzički dar i njegova/sada i njena predodređenost
za delanje upravo na polju popularne muzike (u
njenom autorski, izvođački i slušalački zahtevnijem obliku, doduše) već dugo vremena aksiom
kao takav.
Na planu pojedinačnih pesama najjači
utisak ostavljaju već dobro poznata Drone
Bomb Me (ispevana sa tačke gledišta devojčice
iz Avganistana), sva neodoljiva u nepatvorenoj
eteričnosti i zavodljivosti seti, te bezmalo magična 4 Degrees. Iz te prve polovine ovog izdanja
valja istaći i I Don't Love You Anymore, koja se
možda i najočiglednije naslanja i najotvorenije
referiše na ono što naše uši i duše pamte iz dana
i zaostavštine Antony & The Johnsons. Prilično
ubedljiva i zarazna je Watch me, u kojoj Anohni
spaja nežnu stranu dobrovoljnog predavanja
pred neumitnim i prozivku Američke agencije
za nacionalnu bezbednost. Ideološka polemičnost i čak eksplicitniji društveni aktivizam prisutan je u gotovo pa na vokal svedenoj Obama, za