likih istorijskih ličnosti imale homoseksualne
sklonosti. Paradoksalno je da su mnoge od njih
u svom vremenu otvoreno ispoljavale svoje gej
sklonosti živeći u takvim vremenima kao što su
recimo Antička Grčka ili renesansa, ali su njihovi
biografi i drugi istoričari koji su se bavili njihovim životima taj podatak skrivali jer su nakon tih
slobodoumnih vremena uvek dolazile epohe u
kojima je ono što je u prethodnoj bilo normalno
i deo osnovnih ljudskih sloboda u sledećoj postajalo potpuno neprihvatljivo. Zanimljivo je i to
da je istoričarima koji se bave seksualnim orijentacijama istorijskih ličnosti mnogo lakše da to
pripišu nekoj negativnoj ličnosti kao što su na
primer Hitler ili Staljin, nego nekom geniju
poput Šekspira ili Mikelanđela.
Pomenuta knjiga V. H. Kaja je imala za
cilj da ukaže na činjenicu kako je homoseksualnost česta kod izuzetno talentovanih i genijalnih
ljudi poput Leonarda, Čajkovskog, Prusta, Bajrona, Vitmana, Aleksandra Velikog. Nešto slično
je, kao što svi znamo tvrdio i Frojd: „Moramo se
složiti sa Blohom koji kaže da su mnoge istaknute ličnosti bile homoseksualci, čak apsolutni
homoseksualci“. Međutim i pored svesti o
svemu ovome teško će čak i danas neko u prvi
plan istaći homoseksualnost nekog od istorijskih velikana. Podjednako paradoksalno, isto
važi i za savremene umetnike.
U današnjem vremenu kada smo još
uvek stisnuti u stegama lažnog morala i ponovo
se učimo toleranciji, ljudi koji imaju status genija, a gej su, ovaj drugi status i dalje (ne)vešto
kriju. Stoga ni ne treba da čudi što su umesto
njih na pozicijama gej ikona i dalje glamurozne
žene sa početka priče, koje su zarad ličnog
uspeha spremne na sve, te samim tim i činjenicu
da ih LGBT populacija posmatra kao svoje ikone
više koriste za podizanje sopstvene popularnosti nego svesti o gejevima i njihovim potrebama.
I to je u neku ruku sasvim logično. One status gej
ikone nisu tražile, osim ako su se prikriveno za
njega borile znajući šta im može doneti, ali ako
su ga već dobile svakako će ga koristiti i za sopstvenu promociju, pre nego za tuđu. Istovremeno, koliko god da su popularne i koliki god
uspeh da su postigle te ličnosti su od statusa genija udaljene skoro podjednako kao i od gej statusa. Stoga oni od kojih se očekuje da urade
najviše na popularizaciji gej prava i ravnopravnosti jesu gej geniji ili oni koji teže da ovo
drugo postanu, a podrazumeva se da prvo već
jesu. Tek kada oni počnu izlaziti iz ormana i pokazivati kako to što su gej ne umanjuje njihovu
genijalnost (štaviše u mnogim slučajevima je i
uzrokuje) i tek kada gej ikona i gej genije budu
jedna ista osoba, tek tada možemo konstatovati
kako smo na putu postizanja potpune ravnopravnosti i prihvatanja LGBT populacije na pravi
način bez estradnih i reality ispada koji sa
sobom neosporno nose i negativan kontekst.
Ukratko rečeno, ako neko ko ima status genija
ne može homofobima i ostatku društva da pokaže kako to što je gej ne umanjuje njegovu genijalnost, čak naprotiv, onda se to ne može
očekivati ni od skandalozne poluomražene
estradne zvezde.
Vodič kroz gej Srbiju
15