U
OPTIMIST književnost
prethodnom broju
Optimista predstavili
smo vam Fejdaut, savršen i krajnje konsekventan spoj queer
književnosti i starostavne detektivske misterije iz pera Džozefa
Hansena, a sada se
ponovo vraćamo priči
o književnim delima
koja diskretnije i
negde u dubini svog pripovednog kadra barataju queer elementima i temama. Srećom, u
ovom konkretnom slučaju, u slučaju romana Sitnice koje život znače reč je i o uspelom romanu i
o delu u kome narečeni motivi igraju značajnu
ulogu. Pa još i u ruhu možda nekada i odocnele,
ali uvek dobrodošle empatije.
„Moj sin je homoseksualac. On to zna. Ja to znam. Ipak,
nikad mi to nije priznao. Ništa
strašno, mnogi čekaju da im roditelji umru da bi mogli da se opuste i žive u skladu sa svojom
seksualnošću. Samo što to sa
mnom neće ići, ja nameravam još
dugo da živim, bar još desetak
godina. Dakle, ako Dante želi da
se emancipuje, moraće to da
uradi mimo dolepotpisanog. Ne
pada mi na pamet da umrem
zbog njegovih seksualnih sklonosti.“
Upravo ove rečenice je italijanski
autor Lorenco Marone odabrao za sam početak
svog romana Sitnice koje život znače (s italijanskog prevela Gordana Subotić, pre nekoliko sedmica objavila kuća Dereta); s tim u vezi i malo
pojašnjenje na početku ovog pohvalnog prikaza
– izveden u ich formi, dakle, u ispovednom tonu
i u prvom licu jednine ovaj roman prati pokušaj
vitalnog i osvedočenog namćora i u suštini samotnjaka da barem završni deo svog života provede u što iskrenijem odnosu prema bližnjima i
usputnim mu satelitima, i taj krak priče, deo po-
48
www.optimist.rs
vesti koji se tiče njegovog odnosa prema gej
sinu, odnosa satkanog od ćutanja i bežanja od
važnih stvari i aspekata predstavlja tek deo ovog
romana. Narečeni drčni penzioner Ćezare na
oko 240 stranica Sitnica koje život znače pokušaće da na čistac otvorenosti i tako dugo zaobilaženih istina istera i odnose sa ostalim junacima
svog skučenog mikrouniverzuma – sa otuđenom i vazda kivnom kćerkom, kao i sa vremešnom prostitutkom čije usluge povremeno traži
i prema kojoj oseća sve primetniju i dublju bliskost, sa prijateljem koji se nakon porodičnih
tragedija zatvorio u stan i pokidao gotove sve
niti koje ga vezuju za spoljašnji svet, pa i sa mlađanom tajnovitom komšinicom koja je očigledna žrtva porodičnog nasilja, kome ne zna kako
da se odupre... U tom smislu front na kome Ćezare bije bitku za nadoknadu propuštenog i promašenog sa sinom Danteom, dobrohotnim
galeristom i zapravo najprijatnijim likom na stranicama ovog zanimljivog i kvalitetnog romana,
tek je deo te naoko jednostavne i svakidašnje
palete nevolja koje se svako malo sruče na glave
većine nas, ali, to mora nedvosmisleno biti naglašeno, izrazito značajan deo, zapravo, možda
i motor koji nagobi glavnog junaka ove priče na
promene negde pri kraju životnog puta (Ćezare
je na pragu osamdesetih), a što je, uostalom, i