vladavine Ludvig II je imao niz bliskih odnosa sa
muškarcima među kojima su bili čuvar kraljevih
konja Ričard Hornig, mađarski pozorišni glumac
Jozef Kainz, dvorjanin Alfons Veber. U dnevničkim zapisima koje je vodio u to doba opisuje
pokušaje da obuzda svoju seksualnu želju i
ostane veran katoličkoj veri. Originalni dnevnici
su nestali tokom Drugog svetskog rata, a danas
su sačuvani samo prepisi. Ti prepisi, kao i privatna pisma i drugi sačuvani privatni dokumenti
otkrivaju nam istinu o Ludvigovoj homoseksualnoj prirodi i njegovoj stalnoj borbi protiv nje.
Nakon stvaranje velike Nemačke Ludvig II se povlači iz aktivnog bavljenja politikom
i posvećuje se svojoj staroj ljubavi –
izgradnji zamkova.
Ovo nas vodi do
sledećeg dvorca na našem
putovanju, a to je čuveni
Nojšvanštajn (Novi Labudov dvorac ili Novi
labud na steni). Napravljen je na temeljima
starog
Labudovog dvorca.
Tokom odrastanja u
Hoenšvangau budući
kralj je, slušajući mitove
i legende, posmatrao ruševine i maštao da podigne
lepši i romantičniji dvorac. Nacrte za ovaj dvorac delimično je
uradio sam Ludvig, a delimično i pozorišni dekorater. Nije ni čudo što je ovaj dvorac
bio inspiracija za Diznijeve animatore koji su
njime bili inspirisani dok su crtali dvorac Uspavane lepotice. Iako nije završen on izaziva divljenje kod posetilaca koji ga nazivaju Diznijevim
dvorcem.
Nakon što je posetio Versaj Ludvig II je
odlučio da u rokoko stilu preuredi stari dvorac
njegovog oca Linderhof i da od njega napravi
mali Versaj. Ovo je jedini dvorac koji je Ludvig II
završio, a na nas je ostavio najbolji utisak.
A onda je Ludvig II odlučio da napravi
i veliki Versaj. Na Muškom ostrvu usred jezera započeo je gradnju Gospodskog dvorca Herenkinzea u kome je boravio svega devet dana. Iako
ovaj dvorac nikada nije završen interesantno je
i da turisti iz Francuske ovde dolaze kako bi videli repliku Ambasadorskog stepeništa, pošto je
francuski original uništen 1752.
Običan narod u Bavarskoj veoma je poštovao i
cenio Ludviga II. Kralj je voleo da putuje kroz
zemlju i razgovara sa zemljoradnicima i radnicima. Ljude koji bi ga ugostili bogato je nagrađivao. Takođe, tokom izgradnje svojih dvoraca
upošljavao je veliki broj lokalnog stanovništva,
plaćao im nadnice i time poboljšavao kvalitet lokalnog života. Među narodom je i danas poznat
kao „naš dragi kralj“.
Sa druge strane ministri i plemstvo želelo je da ga istorija zapamti pod nadimkom
„Ludi Kralj“. Tražeći ustavne razloge da zbace Ludviga ministri su odlučili da ga proglase ludim i
nesposobnim za vladavinu. Četiri psihijatra, koja nikada nisu ni videla,
ni ispitivala kralja potpisali su
izveštaj u kojem ga proglašavaju bolesno paranoičnim
i
trajno
nesposobnim za vladavinu. Svoju „dijagnozu“ potkrepili su
tračevima koje je prikupio jedan od kraljevih protivnika. Među
„bizarnim“
ponašanjem navedena je kraljeva složena (i skupa)
mašta, stidljivost, šetnje po
mesečini prilikom koje su se
šetači skidali goli i igrali, kraljevi
razgovori sa izmišljenim osobama, nepristojno i nezrelo ponašanje za stolom…
Posle niza peripetija kralj je uhapšen u
dvorcu Nojšvanštajn i stavljen u kućni pritvor u
dvorac Berg. Dan kasnije Ludvig II je krenuo u
šetnju sa svojim lekarom Berhardom fon Gudenom duž obale jezera Strinberg. Iz te šetnje ni
jedan od njih se nije vratio živ. Zvanična verzija
kaže kako se kralj, iako odličan plivač, udavio u
vodi do kolena. Zvanična autopsija nije pokazala
sadržaj vode u njegovim plućima.
Svega nekoliko dana posle „samoubistva“ „Ludog Kralja“ pojavili su se prvi ljudi voljni
da plate kako bi obišli neke od njegovih dvoraca. Dvorovi koji su finansijski uništili kralja
danas Bavarskoj i Nemačkoj donose ogroman
profit jer ih poseti nekoliko miliona turista godišnje. Samo „Diznijev dvorac“ poseti šest hiljada
turista dnevno.
Vodič kroz gej Srbiju
31