uspela je da se otrgne relativizaciji i politizaciji problema sa kojim se suočava i demonstrirala je dostojanstvo i razumevanje za neistomišljenike, što je rezultiralo stabilizacijom javnog narativa gde su skoro u potpunosti izostali degradiraju članci, debate i opaske. Helena je kao ličnost uspela da uradi ono što civilno društvo nije moglo od svog osnivanja, a to je da pridobije apsolutni minimum naklonosti javnosti. Helena i dalje ostaje pozitivno prepoznata LGBT osoba, ali često trpi brutalne napade od strane LGBT aktivista koji je, bez imalo srama, povezuju sa ratnim zločinima tokom devedesetih godina samo zato jer je bila pripadnica Vojske Srbije. Helena danas ne može da računa na podršku civilnog društva. Kao poslednji primer imamo Anu Brnabić, koja je isto kao Milicević i Helena ostala bez podrške od onih čija je profesionalna, ako već nije moralna, obaveza da pruže adekvatnu podršku.
Metodologija naučnog istraživanja kaže da ukoliko tri testa proizvedu iste rezultate da je to dovoljna za inicijalno potvrđivanje pravila. Ovakvi postupci su svakako prerasli u pravilo, još češće se dešavaju na manje poznatim primerima i po ko zna koji put demonstriraju beskrupuloznu političku borbu oko fiktivne političke moći koju civilno društvo opravdava svojim uverenjem da je trenutno jedina politička opozicija u Srbiji koja nikako da skupi hrabrosti pa zaista izraste u opoziciju. Ovo u praksi znači da ukoliko LGBT organizacije zaista nisu političke organizacije onda bi podrška LGBT građanima morala da bude automatska( naravno osim u okolnostima kada pojedinac zagovara ideje koje su suprotne civilizacijskim normama) bez obzira na to da li je pojedinac član ove ili one vlade, političke partije, liberalan ili konzervativan. Svako drugo postupanje prosto nije kompatibilno sa idejom ljudskih prava, oslobođenjem LGBT građana i svrhom postojanja LGBT organizacija.
Na kraju, ovaj skandal, ima reperkusije isključivo po LGBT organizacije koje trenutno nemaju nikakvu moć, a pogotovo u poređenju sa uticajem koji poseduju različite LGBT osobe u našem društvu, od kojih je jedna i Ana Brnabić, koje su se van kruga koje su LGBT organizacije međusobno okupljale, organizovale i podržavale, a tako će i dalje biti. Pa vi zaključite ko je na gubitku i kome izostaje podrška.
KO JE ANA BRNABIĆ?
Rođena je 1975. godine u Beogradu. Završila je Petu beogradsku gimnaziju 1994. godine. Na univerzitetu Northwood u Mičigenu završila je studije poslovne administracije 1998. godine, nakon čega je stekla MBA diplomu iz marketinga sa Hull univerziteta u Engleskoj, navodi se u zvaničnoj biografiji. Krajem 2001. vraća se u Srbiju, gde je radila za različite američke konsultantske firme na projektima razvoja lokalne samouprave, a koje je finansirao USAID. Od 2002. do 2011. radi u USAID-u, a kao najznačajniju inicijativu u tom periodu, u zvaničnoj biografiji navodi osnivanje Nacionalne alijanse za lokalni ekonomski razvoj( NALED) 2006. godine. Od 2011. radi u američkoj kompaniji za razvoj vetroparkova Continental Wind Serbia, a od 2013. je i njena direktorka. U isto vreme potpredsednica je Upravnog odbora NALED-a od 2013, a od aprila 2016. godine je i predsednica UO ove poznate javno-privatne alijanse koja okuplja lokalne samouprave, privatna preduzeća i nevladine organizacije. Članica je Upravnog odbora Peksim fondacije koja obezbeđuje stipendije za magistarske studije na Univerzitetu Kembridž studentima iz Srbije i Makedonije. Predsednica je savetodavnog odbora Etno mreže, udruženja proizvođača rukotvorina. U avgustu 2016. izabrana je za ministarku državne uprave i lokalne samouprave.
Vodič kroz gej Srbiju
21