P
OPTIMIST Pozorište
ozorišna umetnost zauzima
posebno mesto na kulturnom planu svakog društva.
Kao jedna od najstarijih
umetničkih formi, još od antičke Grčke, pa do savremenih pozorišnih tendencija,
odoleva svim novijim društveno–tehnološkim novinama, kao što su televizija i
internet. Živa reč i interakcija sa glumcem i scenom,
nešto je što će uvek postojati u njenoj biti i zadržati esenciju svoje prvobitne zamisli, da prenese poruku društvu, da edukuje, podseti,
zapita, ali i zabavi publiku. U sebi objedinjuje
više umetničkih pravaca i jedinstvena je po
tome što je svako izvođenje predstave neponovljivo i specifično za samo taj poseban trenutak - vizuelno, glumačko, muzičko i literarno.
Umeće pravog reditelja trebalo bi da bude da
razne aktuelne društveno-socijalne ili ekonomsko-političke teme budu vešto i adekvatno provučene u scenskom čitanju. Iako metropola,
Beograd po tom pitanju je (po)dosta umetnički
konzervativna sredina. Ovo su neke od najboljih
i najuspelijih predstava u godini za nama u Beogradu.
Tradicionalno konzervativnije i poprilično koherentno Narodno pozorište, sa dolaskom novog direktora drame (Željko Hubač)
dalo je šansu dva veoma angažovana reditelja,
sa veoma jasnom vizijom i karakterističnim
scenskim pristupom. U pitanju su Andraš Urban,
koji je režirao „Rodoljupce“, Jovana Sterije Popovića i Miloš Lolić koji je režirao Šilerovu „Mariju Stjaurt“. Prema dosta parametara to su
možda i dve najbolje beogradske premijere ove
sezone.
48
www.optimist.rs
Andraš je uspeo da, po mnogima najbolji Sterijin tekst prikaže i iznese u punom sjaju,
veoma efektno, hrabro i angažovano. Sjajan ansambl dobio je priliku da iskoči iz forme standardnih uloga i gledaocima prikažu jedan
smeliji i zahtevniji scenski nastup. Dinamično, sa
minimalnim izmenama na originalnom tekstu
dodatno je istakao svu aktuelnost i savremenost, današnjeg društva. Posebno se izdvaja
scena gde se muškarci obučeni u improvizovane
ženske suknje (neki i sa cipelama na štikle i brusevima) međusobno bore zbog svojih (malograđanskih i ideoloških) zalaganja. Sjajno scenski
predstavljeno rešenje o simbolici muškosti kada
testosteron ne može da reši važna politička pitanja. Snažna i važna predstava koja će svakako
i festivalski obeležiti ovu pozorišnu sezonu kod
nas.
Opet, u „Mariji Stjuart“ na jedan
veoma, umetnički sofisticiran i minimalistički
način prikazane su sudbine dve velike kraljice,
njihov sukob i borba za presto Engleske, Marije
Stjuart i Elizabete II. Iako se u realnosti zapravo
nikada nisu srele, pisac je veoma slikovito zamislio kako bi izgledao taj njihov susret, što je i reditelj veoma maštovito scenski prikazao. Iako su
jezik i čitanje veoma blisko Šekspirovskom, publika je dobila jednu savremenu i modernu
predstavu. Puno simbolike, sjajan kostim iz tog
vremena, uz autentičan scenski pokret i scenografiju prikazana je sva raskoš i mogućnosti velike scene. Ostaće zapamćena, pomenuta scena
susreta dve kraljice u kojoj je prikazana sva međusobna ljubav i mr