ska odeljenja (čaure) poznata kao "queerentine",
"gay tank," "queen tank," ili "softie tank" za smeštaj ranjivih osuđenika kao što su ne samo GBT,
već i starija lica, osobe sa invaliditetom, ali i informeri (cinkaroši) kao na primer u San Francisku gde se trans osuđenice odmah razdvajaju
od ostalih osuđenika. Ta praksa postoji i u Rikers
Ajlendu, drugom po veličini zatvoru države Njujork, italijanskim muškim zatvorima Rebibija, Rimini, a odvojene ustanove Sollicciano i Pozzale
u Toskani blizu Firence. Ali ideja da bi ustanova
Film K-11
dizajnirana za transrodna osuđena lica na izdržavanju zatvorske kazne mogla da sledi logiku
"getoizacije", odnosno centralizovanog "okupljanja" svih transrodnih osuđenih lica na izdržavanju zatvorske kazne u jednu ustanovu se
doživljava od mnogih kao alarmantna.
Ipak, smeštaj je tek početak, jer ostaju
otvorena mnoga pitanja tretmana transrodnih
osuđenica, od kojih je najurgentnije pitanje nastavka započetog hormonskog tretmana. Otvoreno je i pitanje započinjanja tranzicije,
hormonalno operativnog procesa rodnog prilagođavanja u zatvorskim uslovima, za sada omogućeno samo u Kaliforniji. Ali i pre rešavanja tih
“velikih” pitanja vezanih za zatvorski tretman
trans osuđenika, problemi su i one najbanalnije,
svakodnevne procedure: pitanje zatvorske
odeće, načina na koji se zatvorska službena lica
obraćaju transrodnim osuđenicama....
Zatvor se može smatrati mestom istorijski dizajniranim za kažnjenički smeštaj muškaraca, dok se sve "druge" osobe na izdržavanju
zatvorske kazne smatraju “nezgodnim” izuzecima, najviše zbog svog malog broja koji onemogućava kvalitetnu organizaciju njihovog
smeštaja, umanjuje njihovu vidljivost i mobilizaciju za zaštitu njihovih prava. Dok je druga polovina 20. veka bila u penološkom smislu
označena nastojanjima da se osuđenim ženama
koje čine konstantnih 3% zatvorske populacije
omogući makar deo programa i tretmanskih
različitosti koje su na raspolaganju muškarcima,
sada se pojavila jedna još malobrojnija kategorija, ali čije specifičnosti nikako ne smeju više da
se ignorišu.
Diskusija o transrodnim licima lišenim
slobode tek će da se razvija, pomalo podsećajući na diskusiju koja se vodi oko javnih toaleta:
da li da se otvori treći toalet pored već postojećih muških i ženskih, ili da se postepeno ukidaju
podeljeni i uvode rodno neutralni toaleti koji
ukidaju rodnu binarnost? Teškoća pomirenja
ovih različitih težnji i perspektiva dodatno je
komplikovana razmatranjima od strane akademije i aktivizma koji svaki za sebe mogu da vide
ekspanziju prava svih kao moguće zamagljivanje već osvojenih prostora, odnosno umanjivanje nečijih, već osvojenih prava. Što se
transrodnih lica lišenih slobode tiče, za sada se
može reći samo to da gotovo svuda važi pravilo
tertium (genus) non datur, treći (rod) ne postoji.
Vodič kroz gej Srbiju
25