Nikola Nemec: Daleko od savršenog
Sjedim na puteljku od betona. Noge mi se klate nad livadom. Mislim, preko očiju barem, kako livade su lijepa mjesta. Bilo kakve pozadine. Gradske. Ruralne. Nasumične. Usta mi potežu dim, pa drugi, pa treći, četvrti. Pluća mi se pune, kapci sužavaju. Oći mi se šire. Gledaju na leptira, pa drugog i trećeg, četvrtog. Laganini, lete lagano, simfonija prirode u kadru. Jebote, izgledaju kao da ne poznaju strah. Barem u tim trenutcima, nisu.
Hm. Što je s tim leptirima uopće, mislim; da li bi se netko tko se rađa u levelima, u konačnom dostignuču postavši prototip nijeme prirode u slikama, trebao uopće sabijati idejom o strahu. (Barem ne o onom kakav je ukukuljen u našim, ljudskim glavama.) Onog straha sklonom naglom debljanju, koji ima djetinjstvo katkad, i koji je često u raskrižju imaginacije i gluho naslušanog – privida u mogući užas. Možda je stvar tek uu interpretaciji pojedinca. Strah, privid. Privid, strah. Granica nas ljudi je tanašna.
Neki đir je u zraku. Leptiri neprestano mantaju jedno oko drugog, u križ pa gore ili dolje, ustreptali u popodnevnom lahoru, u blagom vrtlogu ljetnog zraka. Pogledom ih pratim.
Potežem dim. Dimove.
Rastežem misli. Dojmove.
Analiza. Filter. Još jedna tanašnost, tanka granica. Jedno ne vodi – ili ako želite vodi – ničemu; drugo je opet posve solidna psihosomatska aktivnost koja ne treba, niti ju treba voditi, ona je konstanta. Naime, u analizi čovjek lako može učiniti prijestup, zakoračiti na ili preko bijele crte pa ni ne doskočiti u mekani pijesak. Pijesak je recimo, zaključak. Kakav takav. Ali filter, s druge strane iste medalje, sve svodi na jedan fini proces prosijavanja: vodu što je na dnu pijemo; ono što nije prošlo, nije prošlo. I to je to. Kraj. Granica.
Primjer. Naslov mu je: leptiri nad livadom. Tema je: odraz. Da pojasnim genezu. Primjer je nastao kao po nekakvom ”receptu” teorije kaosa, tajnoj šifri nadaleko poznate teorije koja glasi: ”Da li zamah leptira u Brazilu može izazvati potres u Sumatri?”, ili tako nekako. Primjer – potres u glavi, zamasi na livadi – ima i svoje malo a) i svoje malo b). Takav eto bi moj osobni potres. Likovi u primjeru: starac i mladić. (Projekcija mi nije ni luda.) Pijesak mi je već bio pod nogama. Mogao sam ga osjetiti. Predivan dodir zaključka. Dok su leptiri gonili sve više i niže, pa ukriž, pa tamo negdje, nekamo…
Mladić ide prvi, on neka bude pod a):
Neki mladac – tako – stoji na puteljku i mora sići do livade, ali silazak, osim eventualnog skoka, nije moguć. Ajoj, misli momčina, da mi je nekako skočiti piruetu, ili nekim drugim fantastičnim načinom razbiti ovu prepreku, u prirodi i u glavi, i skočiti ravno u uzavreli pijesak placebo zaključka, onog kojim zaključuje da je atletski bog. Ili tako nešto. (Ili tako nešto je i inače podosta prisutno u glavama mladih ljudi.)
Primjer starac – b):
Na istom puteljku, malo prije ili kasnije od mjesta gdje se a) premišljao na najbolji potez, onaj najslavodobitniji, sjedi starac. Štap mu naslonjen na rukohvat klupe. Trepće. Ne treperi. Promatra. Ne čudi se mladiću, razumije on takve porive – ta i sam bješe isti – ali sada, letvica mu je osjetno niže. Ne želi stari da skače, nije mu potreba za množinom glagola. Preumoran je stari da se (više) žvače, i štap je za to dovoljan. On zapravo gleda, posmatra, ali više od ičega on zapravo vidi, ili bi htio vidjeti sebe, u jednom običnom, najobičnijem skoku.
Leptiri su prestali. U nekim momentima (tijekom potresa), izgledalo je kao da jedno drugom pomalo i dosađuju.