My first Publication Caffe Montenegro broj (162.)

CM: Kojim jezikom komunicirate sa plemenima? Da li je sa Vama pre- vodilac ili se snalazite u skladu sa situacijom? Kakve su reak- cije na Vas i svu modernu teh- niku koju sa sobom nosite kada se prvi put pojavite u nekom selu? -Pričam naš jezik, a oni svoj, pa to bude jako zanimljivo (smijeh). Nekad se sporazumijemo, a nekad i ne baš. Naravno prvi kontakt u selima je s vodičem koji priča plemenski jezik. Bilo je zanimljivih situacija kad su pri- padnici plemena bježali ispred objek- tiva jer im je to nalik nekom oružju. CM: Pretpostavljamo da ova- kva putovanja nose različite aneg- dote – da li biste sa našim čitao- cima podijelili neku koja Vam je ostala u posebnom sjećanju? -Jednom prilikom sam snimio video s pripadnicom plemena u kojem svo- joj majci govorim da joj je to nevje- sta, ‘’problem’’ je nastao kad je misionar to preveo bez mog zna- nja. U tom selu se brzo razglasilo da sam ja njen muškarac (smijeh). CM: Znamo da je strpljenje foto- grafa osnova dobre fotografije, ali na koji način izdvajate baš ono posebno lice za savršen portret? Koliko su modeli spremni da sarađuju? -Posebni karakteri, oni koji imaju dubinu, lica koja pričaju priču i tjeraju vas da postavljate pitanja. Saradnja se dogodi onog trenutka kad osjetite konekciju s osobom ispred objektiva. CM: Pratite li rad kolega i da li Vas neko od njih posebno inspiriše? -Sebastiao Salgado mi je jedan od uzora, ne samo kao foto- graf vec kao osoba iza koje je nevjerovatno životno djelo. CM: Ovo pitanje pripada katego- riji intimnijih, ali vjerovatno intrigira pratioce vašeg rada. Da li je foto- grafija dovoljan izvor prihoda koji može ispratiti životni stil putnika? Naravno da može, treba se dati 100 % unutra, vjerovati u sebe i nagrada je neizbježna. CM: Čemu Vas je ovo životno putovanje koje ste iza- brali da slijedite naučilo? -Nekako je prirodni instinkt produženja vrste svima zajednički, a kao najveću različitost izdvojio bi jednostavnost življenja koju smo mi zapadnjaci malo zakomplikovali planiranjem za slje- deći dan, mjesec ili godinu. Plemena žive za danas, za trenutak i često im je neshvatljivo kad im predložiš nešto za sutra. Odnos prema djeci je jedna od razlika koja je jako izražena među pojedinim narodima, dok su kod većine klinci na prvom mjestu. Postoje ple- mena gdje klinci nisu na prvom mjestu jer je po njihovom razmišljanju odrasla osoba ta koja je bitna za opstanak. RAIN BOY Baš nju izdvaja kao jednu od omiljenih, a „Rain Boy“ je Goranova fotografija koja je oduzela dah mnogima i osvo- jila u osam navrata prvo mjesto na međunarodnim takmičenjima. Nastala je 2011. godine u Ngorongoru, Tanzanija, tokom ceremonije Masai plemena u selu Aljenmalok. Poglavica plemena koji je u tom trenuku dijelio hranu, nije dozvolio Goranu da podi- jeli hranu i sa dječakom jer u njihovoj kulturi djeca moraju poštovati starije, pa je bio dovoljan jedan odlučujući momenat za nastanak fotografije na kojoj je zauvijek uhvaćen hipnotisani pogled dječaka i hiljadu godina i makar tri prošla života sakrivena u njemu. 3 71

My first Publication Caffe Montenegro broj (162.) | Page 71