pronesena i sjedinjena neba večito putujuća, kada se najzad vezalo sve što bi u telu i
nenadmašno u glasu, kada je Bošković utonuo, umro (a umro je odavno, i opet, i toliko
puta da mu je više muka od svih svojih umiranja), a u umornu usnu i zenicu mu sanu
ušao Taj Čas, natopljen radošću i saznanjem! Čas večnosti i ljubavi! I am tonight!
Ave Maria! je antologijska knjiga. Stvorena za jagodice prstiju. Za dva
polumeseca u zagrljaju. Za Bogorodicu. Daleko od poetičkih klikera što ih i pesnici
i kritičari sentimentalno razmenjuju – čak i kada su, i jedni i drugi, odlični. Daleko
onoliko koliko je Dragan Bošković daleko od mene, i od vas. A znam, iako je ovde,
blag, milostiv, vedar, već je tamo. I isto je toliko u poeziji, koliko mi nismo. Toliko u
onome što će biti, kojem nijedan nominalni jezik, sem događanja same ljubavi kao
događanja te budućnosti, ne može pristupiti. I zato više ovde, više za nas, nego kad bih
i zamislio da sam za sebe mogu biti. Stoga, čitajući ove stihove, mi samo ljubopitljivo
posmatramo i – ne čujemo, ne verujemo. Ako bi neko nekada želeo da sačini jednu
poetiku tepanja, da kaže nešto o jeziku prisnosti, blagosti, milosti, o tihom darovanju
sebe drugome, ta poetika morala bi da naseli svoju misao stihovima Dragana
Boškovića. Bila bi to poetika treptaja, brzine, šapica, poetika tu-tu-tu-tuuuuuuuuu,
poetika svitanja i jutara (ne bilo kojih, već onih što se daju, bez ostatka, kao sva jutra
života moga), poetika budućeg i kraja kojeg nema, nema, nema, poetika kva-kva,
grrrrrrr i m m m, naposletku poetika tišine i mira. Poetika pesama koje su lepe, jer su
postale nevidljive. Dakle, nemoguća poetika srpske književnosti. U knjizi Ave Maria!
Bošković je uprizorio jednu putanju koja je, kao monogram njegovog bića (kao Ә Ә
Ә), neprikaziva i neponovljiva, nevidljiva a nadmoćna, jer prelazi na drugu stranu:
ništa sam, volim! Zato je i on od ove velike pesme drugačiji, dolazeći, iznenađen sobom.
Ima li većeg obrta, prestupa, iznenađenja, draže i slađe predaje: bez ostatka utonuti,
premetnuti se u ljubav! Ave Maria! je najnežnija, najprisnija poezija koju ćete čitati.
Ikada se, zar, rastati od nje? A najbolje u toj poeziji uvek će biti tamo, u čoveku-ljubavi
koji već nije ovde. Ali mada će TO uvek biti ispred, nikad sasvim u oku i uhu, uvek na
nekom drugom jeziku i mestu, uvek na samo njegovom jeziku i mestu, ipak već SADA
čujemo ŠŠŠŠŠŠŠ onoga TADA, kad više neću pisati o ocu, neću pisati pesme. Jer to se
ne poje. Šta je TO? – pitaće se, s početka ove zime, srpski pesnici, kritičari, čitaoci,
iznova jednako bučni, spori i nostalgični, u iščekivanju rođenja ONOG deteta, i u
bojažljivom prilaženju OVOJ knjizi, ovom DETETU. A to dete će, kao da je ovo najbolji
među svetovima, samo mirno, lako i tiho, bez zvuka, cvetati: Dođi. Amen. Trep.
Časlav Nikolić
45