Večernja zvona Rima — opisivana stolećima — počinju da zvone pre zalaska Sunca.
Ave Maria.
Moj prijatelj, pisac knjige o papama, upozorava onda, na to, i ponavlja,
kako je to zvonjenje, pred veče, za Mariju, najlepši čas Rima.
Počinju sitna, pa zazvone sve krupnija, a na kraju se čuju samo ona najteža,
koja bruje dugo i kad su prestala.
Moj prijatelj kaže da je to najlepši doživljaj i da, tu uspomenu, treba da odnesemo, iz
Rima, ako nas rat uskoro rastera iz Italije, na sve strane sveta. Ma kuda.
Kad zvona zamuknu, kaže, nastaje tišina.
On je uveren da je ta tišina u Rimu, lepša, nego ona sa Spitsbergena,
koju stalno pričam kao da je neka izvanredna pojava našeg globa.
Albanka, koja je marksist, kaže, da je ta lupnjava rimskih zvona prilično glupava
i liči na lupetanje dece po loncima,
ali je nešto drugo lepo, u vezi sa tim večernjim zvonom zvona.
To je cik i cvrkut lasta u Rimu, kad zvona prestanu i nastane tišina.
She said: Tell me are you a Christian, child?
And I said: Ma’am, I am tonight!