– Da! Vanga, idemo već sutra kod nje. Noć je
ukrajinskog mjeseca, ne može da omane, ona može
sve!
Hari poskoči, dosu sebi još čokoladnog likera.
Digoh pivo uvis: – Za Vangu!
– Za Vangu – ponovi pobožno i vrati se sjedenju u
Martinom roza ogrtaču.
Ispitujućim pogledom je tražio razlog mog slaganja,
kao da ne zna da je ušao u bitku koju sam već vodio, ta
čuvena bitka za ranjenike u najboljem slučaju Pirova
pobjeda, nisam siguran kako je nazvati. Odgovor spava
u Njemačkoj.
*
Istim putem, kraj istog manastira, Harija prvi put vidim
neobrijanog, tek sad vidim indijanski rijetku bradu, kao
da se spaljivao žaračem po licu. Na vratima čuvene
detlačke proročice Vange se nalazi gospođa teških
kostiju sa plavo sivom perikom ili kosom, šta li.
– Hari? – počeh da suzdržavam smijeh kao osnovac iz
zadnje klupe.
– Da se nisi usudio, Zorane, da se smiješ. I da,
vjerovatno jeste perika.
– Zoran.
– Vanga, drago mi je.
– A mi se već poznajemo, Hari, zar ne? Dolazili ste
prošle sedmice.
– Prošle? – bocnuh ga laktom što on previdi bježeći
duboko unutar predsoblja. Proročica Vanga široke
84