kao Lorejnin pazuh prošlo ljeto. Tako sam ležao na
strunjači improvizovanog ringa iznad ruke taštog
prvaka sa glupavim osmijehom na licu.
Nije me kužio, ali je poštovao bezobzirnost na
povredu.
– Dobro si? Omaklo mi se, oprosti, treba da paziš da se
ne zalijećeš. Govori sad kao zen učitelj, a prije dva
minuta kao bijesan bik je zavaljivao rogove u moje
vrećasto tijelo.
Tek tri kopče, trener me vozi u ambulantu u
izraubovanom Ford Eskortu.
– Srčan si, mogli bismo nešto napraviti, tijelo jeste
tromo, tako i refleksi, imaš osjećaj, to je bitno.
Trener ne zna da sam bio sve Nijemce svijeta
zalijetajući se na njegovog prvoborca, on zna da sam
ljut na Šampiona i da želim osvetu. Trener ne zna i da
večeras radim. Odvezao me zakrpljenog do Orijentira.
Ostavio je peškir i knjižicu bokserskih vježbi.
– Pređi to dok rana ne zaraste. Onda na trening, nemoj
da te mala ogrebotina otjera, znaš, nije on mislio tako,
meni su šake lomljene dvadeset I četiri puta, nos upola
toliko i bio sam šampion na kraju.
Govorio je istinu trener, živih očiju, proćelave sijede
glave, izgleda kao Miki iz Rokija, mada sam ja sve samo
ne Roki.
Namignuo sam i ušao na velika vrata u novu smjenu.
18