Stišće moju ruku, plaši se kao zeka uhvaćen u stupicu.
– Hitna ovdje!
– Gore, soba tri!
Diša klimnu iz zahvalnosti. Odniješe ga, nadam se da će
uspjeti, saosjećam se sa poraženima, potpuno
opravdano.
Zvoni telefon na recepciji.
– Da li je dobro? – sekretarica, smirenim zavodničkim
glasom, vjerovatno je zanima da li će sutra na posao.
– Hitna ga je odvezla, probajte Paprikovac ili Polikliniku
u gradu.
– Hvala.
Žene, ko im zna namjere, ništa manje no nama, ali
lijepo je praviti podjele, sportski duh je to. Eva,
posljednje rebro na spavanju, kakva muška
provokacija. Zanjihah se u predvorju, opalih tri krošea
u prazno, zatim uz prethodnu eskivažu dohvatih
snažnim aperkatom nevidljvog Šampiona i… pao je!
Trener me grli: Ti si zvijer, Zorane, ti si novi šampion!
Zaslužujem trofej, tu je, tu u automatu, koka-kola ziro,
da, bez šećera sa umjetnim zaslađivačima natrijev
ciklamat, pobjeda, mhm.
*
Bolje iskrena patnja, no instant sreća. Lažni prorok
Buda luda.
Sanjao sam ovaj citat, no, bar je plod vlastitog
izopačenog uma, a ne kao more ljudi sa društvenih
mreža sa gospon Ivom i gospon Antićem. Dok sam
125