živi. Koliko to blato vrijedi na tržištu bolesnog srca?
Nisam imao računicu, gubio sam, gubio sam i gubio.
– Znaš, Milijana, i Zoran je pisac, i to dobar. Hari
popravi desnom rukom sako od tvida iznoseći
kolosalnu glupost.
– A ne, pokušavam nešto, ali ne ide.
– Sjajno, obožavam kreativne ljude, i sama sam
piskaralo tako da sam oduševljena. Šta si posljednje
napisao?
– Napisao sam priču i to baš za vaš konkurs, zove se: O
pasulju, Ceci i nečem novom, kul naslov, zar ne? Sonja
i Hari su poslušno klimali u njenom, zatim u mom
smjeru.
– Hm, mislim da se sjećam tvoje priče, to je o vojniku
koji povraća, jel?
– Pa može se reći.
– Konobar, može votka i tamno pivo, Crni najbolje?
– Jesam li rekla nešto pogrešno? Priča je ok, mislim…
– Ne, drago mi da se sjećaš, to je dobar znak.
– Pa da.
Konobar donese turu, svi su naručili alkohol i pridružili
se mom maskenbalu. Vojnik koji povraća će večeras da
se suzdrži. Hari i Sonja su se izvukli, ostali smo
perspektivna Jagoda i ja.
Milijana pije duge gutljaje koji prelijevaju jagodu u
njenom grlu, govori o uredniku, o teškom putu, o svom
djedu koji je izdao knjigu kad mnogi seljaci nisu znali
pisati, a Banjalukom se hodalo bosonogo, osim
122