konačno uspjela? Upecala direktora? Otišla je sa
šaltera pošte, znači da jeste. Duge noge Dankine, no
nema je i ne, ja ne moram da pijem da ublažim bol,
neka joj je srećno sa malim princem.
– Kako si, Zorane?
– Loše, Hari, još sam i švorc. Ti?
– Odlično.
– Kako su stvari sa Sonjom?
– Odlično, baš mi je javila da će nam se pridružiti.
– Čovječe.
– Šta ti je, dobijam osjećaj da ti se na dopada Sonja?
– Ma daj, Hari ne bulazni, nego, mislio sam da će ovo
biti muško veče.
– Ništa se ti ne brini, Sonja dovodi svoju drugaricu, ona
je novinarka u Glasu, možda ti sredi priču. Evo ih ulaze.
– Hari, što si papak, znaš da mrzim susrete na slijepo?
Milijana ima dugu kosu, tanke obrve i tanko monaško
lice do te mjere da su joj usne spojene izgledale kao
jagoda na tankom pladnju. Dok govori i zvuči kao da u
grlu ima jagodu, kao da će je svakog trenutka progutati
i dobiti prirodan čist glas. To se nije desilo ni nakon
monologa o težini novinarskog posla, kao i težini
skorašnjeg konkursa za kratku priču. Hari se smiješi,
Sonja takođe, oboje me posmatraju gladni reakcija. Ja
jesam sjedio tu, dok mi duša duva sa vjetrovima
njemačkih rijeka, razmišljam o blatu u ulici gdje Lorejn
121