– Mi se znamo odnekud… – češka se kao prvoklasna
glumica, mrzim njenu ravnodušnost i svoje znojenje
pod zelenom šator jaknom.
– Čujemo se, Hari.
– Čujemo, Zoka. Ništa mu nije jasno, nadam se da će
tako ostati. Izletjeh na ulicu, snijeg pada kao u
usporenoj filmskoj sceni, to je romantično, to me
nervira, sve kape i beretke liče na one Lorejnine,
rukavice takođe, ona bi mi sad prijala kao mlak čaj od
mente. Dok sam gurao stopala preko Venecija mosta
pored mene se zaustavi stariji čovjek riđe kose u
dekastom kaputu i sa olinjalom kravatom. Salutira
mrmljajući: – Za bratstvo i jedinstvo.
– I sestrinstvo, čiča, i sestrinstvo. Nije me slušao,
nastavlja svojim trabunjavim koracima koji nisu
obećavali da će preći most. Nastavih da koračam, ali to
crvenilo lica ne izlazi iz glave, crveno od neke meni
nepoznate pakosti. Neće valjda? Ne okrenuh se da
provjerim, takve namjere su plašile moje. Krik gospođe
u dugom kaputu sa druge strane govori previše. Ne
okrećem se, a ne! Pahulje padaju kao na usporenoj
traci, pogledao sam u nebo da uhvatim jednu pahulju
u grlo i sjetih se stiha Arsena Dedića: …već je hladno,
ruke mi zgrij… Interesantno, ruke su mi tople, taj stih
me zaokupi skroz gore, gore kraj samačkog hotela
preko uvoznih marketa do socijalističkih zgrada na
brdu, baš tu sam ja, u Rajka Bosnića 42.
Nokija me probudi: Baš si sladak kad si nervozan.
109