– More kafe, Hari, more.
Hari se smije, Hari je prilika sretnog čovjeka, a ja sam
onaj isti probisvijet kog je Lorejn ostavila zbog ovakvih
stvari. Lorejn, bolji sam čovjek od ovoga.
Napolju poče da pada prvi snijeg, sva ta nebeska
čistota budi dječaka u meni, dječaka koji jede majčine
štrudle na pragu ambara gdje su pregrade sa
divovskim konjima i hrastovim stubovima koji se
naginju pod težinom zobi. Sve te divne slike analognih
traka koje su se razmotavale u glavi. Sonja ulazi
preneražena prvim pahuljama na kaputu, dok briše
mast sa krajička tankih Harijevih usana, vidim da uživa
u ovoj igri u kojoj sam svakako gubitnik.
– Sonja.
– Zoran, drago mi je.
– Kao da sam vas već vidjela negdje.
– Teško, ne izlazim mnogo.
– On radi u hostelu, sumnjam da obilaziš takva mjesta.
Hari sočno posisa kraj njenih usta.
Sonja je htjela još, nisam bio kadar ostati, odustajem.
– Hari, moram da idem, častim svakako.
– Hej, pa nemoj još da ideš, nisi ništa čuo još, nisi
pojeo… – Hari me vuče za rukav dok ostavljam
evropsku napojnicu konobaru.
– Moram, Hari, umoran sam, još jednom drago mi je,
Sonja.
108