Ogledalo, ogledalce moje
Pitam se čemu služi ogledalo. Ustvari, kako ono meni može biti najbolji prijatelj? Hmm... ogledalo, ogledalce moje, kako ti meni možeš pomoći? To sam saznala jednog prelijepog jutra kada sam ustala na desnu nogu, s velikim osmijehom preko cijeloga lica. Taj dan sam se prvi put probudila sa željom da upoznam svijet, osjetila sam volju i veliki želju za životom. Po prvi put sam poželjela upoznati različite ljude s različitim mišljenjima. S puno osmijeha i društvenosti. Došla sam u školu i poželjela nestati, kao da nisam ni postojala. Ugledala sam svijet zloće i ismijavanja. Svašta sam čula. S jedne strane mi je bilo drago, a s druge baš i ne. Povrijedilo me je, a istovremeno mi je bilo drago što su barem iskreni i realni. Nisam razumjela kako se mogu tako ružno ponašati i ponižavati druge, je li zato što im je dosadno? Ili zato što im se taj netko ne sviđa? Potpuno sam se pogubila. Jedino što sam znala je da ne želim u školu. Kad sam došla doma, ugledala sam ogledalo na kojemu sam vidjela jedno izgubljeno lice koje pokazuje samoću i razočaranost. Gledala sam u njemu kako teku suze jedna za drugom, a srce je kucalo polako, kao da je umrlo. Shvatila sam da sam to zapravo ja. Razmišljajući sam gledala i vidjela da je ogledalo zapravo moj jedini najbolji prijatelj, jer mu sve mogu reći i ono je tužno, ako sam i ja ili, kada sam sretna, smije se sa mnom, ako plačem i ono će sa mnom. Idući dan sam išla bezvoljno u školu. Nisam znala ni kako se zovem, a kamo li da znam bilo što drugo.
Odlučila sam okrenuti igru, tako da im vraćam jednako. Od tog dana to nisam bila ja. Stalno sam bila bezobrazna i zla, kao da je netko drugi ušao u mene, jer se nikada nisam tako ponašala. Većinom bih šutjela i plakala, no tad sam puno psovala i uzvraćala. Nije ništa pomoglo, bilo je još gore. Moje ogledalce mi je " reklo " da moram biti to što jesam. Da je to najbolji lijek. Počela sam sebe kriviti i vrijeđati se, jer sam ipak i ja dijelom kriva. Najviše me je potaklo da i dalje vjerujem u sebe to što mi je najbolja prijateljica rekla da im se suprotstavim na lijep način. To mi je najviše pomoglo i ojačalo me. Od tada se uvijek pogledam u ogledalo i sve mu kažem, jer je uvijek tu sa mnom i u dobru i u zlu. Ah, ogledalo, ogledalce moje!
Maja Pavlić, 8. razred literarni radovi...
Mijenjala bih svijet za sreæu
Mijenjala bih svijet za sreću. Mijenjala bih svijet za smijeh. Mijenjala bih svijet za tablu čokolade. Mijenjala bih svijet za vrećicu bombona. Mijenjala bih svijet za jedan skok iz svemira. Mijenjala bih svijet za jedan oboreni rekord. Mijenjala bih svijet za veliki doživljaj. Mijenjala bih svijet za još jedan potpuno isti maturalac. Mijenjala bih svijet za malo sloge. Mijenjala bih svijet za jedan dan bez svađa i rata. Mijenjala bih svijet za jedan dan mira. Mijenjala bih svijet za 10 pravih prijatelja. Mijenjala bih svijet za jednu Čoksu. Mijenjala bih svijet za 1000 kuna. To nisu svi prijedlozi. Ima ih još puno. Jako, jako puno.
Zašto?
Svijet je ponekad super, a ponekad užasan. Tj. nije svijet taj koji je užasan, već ljudi. Ljudi su ti koji unište naš okoliš. Bacaju smeće, boce, papire, limenke...
Ja bih to mijenjala.
Mijenjala bih svijet za čišće ulice. Zašto su ljudi tako okrutni? Zašto se nikome ne da prošetat do koša koji je udaljen 3 metra i tek tada baciti žvaku ili bocu ili letak koji su maloprije pokupili? Zašto nitko ne uzme te letke?
30
Zar nitko ne shvaća da ti ljudi koji to dijele su za to zapravo plaćeni? Oni na tome zarađuju. Isto kao i naši roditelji koji rade u bolnicama, pekarama, trgovinama, tvrtkama... ni sama više ne znam gdje.
Ja bih to mijenjala.
Prije par dana, dok sam surfala po fejsu( a to često radim što je jako loše za mene i moju školu i zdravlje), naišla sam na jednu objavu vladi. Objava je glasila ovako: "- Danas sam ulazio u pekarnicu kako bih si kupio nešto za jelo jer sam bio gladan i pogodite što sam vidio. Vidio sam ženu koja prosi. Da, prosi, ali ne prosi novce, već hranu. I to onu malu žemlju za 2 kune i 35 lipa. Pa, kupio sam joj 3 žemlje, a ne 1. Bilo mi je tako žao te žene. Ona se brine za svoju obitelj i pokušava ih prehranit. Imam 14 godina, ime mi je Filip i mogu priznati da me je sramota živjeti u Hrvatskoj! "
Totalno se slažem s tim dečkom.
Nisam sigurna zove li se Filip ili Fran, ali uzeo mi je riječi iz ustiju. Rekao je ono što je trebalo biti rečeno. Ja bih to mijenjala. Ja bih željela da svijet bude bolji. Da ljudi budu dobri, sretni, da se ne svađaju... jednostavno... DA ŽIVE U MIRU!!
Jelena Paladinić, 8. razred