Lijepo je imati prijatelja s kojim možeš šutjeti
Imala sam prijateljicu s kojom sam samo šutjela.
Dala bih sve samo da je ona još dan danas kraj mene, da možemo zajedno šutjeti. Ponekad mi je samo to trebalo – trebala sam odmor od svih i svega, a ona je bila tu da mi tu želju ostvari. Šutjela je sa mnom.
Kada bih bila tužna, ogorčena, žalosna, potištena ili bijesna, agresivna, ljuta i nervozna, ona mi je znala pomoći. Šutjela je sa mnom.
Ponekad bismo se pogledale i znale smo što želimo. Željele smo zajedno šutjeti. I šutjele smo.
Nekad vam je dosta svega. Samo želite pobjeći odavde i biti sami.
To se i meni događalo. Zatim je došla ona, pogledala me i – šutjela. Kad god sam bila sretna, ona je bila sretna sa mnom. Njoj nije trebalo mnogo za sreću. Bila je sretna kad sam i ja bila sretna. Zajedno smo bile sretne.
Nekad bih samo legla kraj nje i to bi je učinilo sretnom. Kad bi barem ljudi tražili toliko malo koliko je ona tražila za sreću. Nju je jedan moj pogled i jedan moj osmijeh činio sretnom. Mogla sam joj reći sve, onda kad nismo šutjele, i bila bih sigurna da ona to neće baš nikome reći. Jer ne bi mogla- povrijediti me. To nije htjela. To nije mogla. Jer me voljela kao što sam i ja nju. Nedostaje mi, jako mi nedostaje.
Voljela bih da je još tu, kraj mene, da mi priđe onim svojim tihim koracima i sjedne kraj mene.
Da zajedno šutimo.
Kad je ona otišla, kao da je jedan mali dio mene otišao s njom. Jedan dio mene ona sad nosi u srcu. Zašto je otišla? Zato što je morala. Ona ne bi mogla otići i mene učiniti tužnom, žalosnom i nesretnom. Nije voljela da sam tužna, jer tada bi i ona bila tužna, a to ja nisam željela.
Znam da joj je bilo teško otići, ali otišla je. Znam da joj je bilo teško ostaviti me, ali morala je.
Kako je otišla? Otišla je bolno. Patila je. To nisam htjela, nisam htjela da pati, ali patila je od boli. Razboljela se i to ju je dokrajčilo. Ali ta njezina bolest me nije spriječila da budem s njom do kraja. I bila sam s njom do njezinog zadnjeg daha. Do zadnjeg sata, minute, sekunde. Znam da bi i ona ostala uz mene kad ne bih bila sposobna ni za što. Uvijek je ostajala uz mene. Zato sam i ja ostala uz nju onda kad me je trebala uz sebe.
Zauvijek ću pamtiti taj trenutak, njezinih zadnjih par minuta života. Nije više imala snage. Morala je otići, ali prije nego što je otišla, napravila je nešto što se urezalo u moje pamćenje i ostat će memorirano do kraja života. Ona je danima nepomično ležala, a ja sam sjedila kraj nje, nadajući se njezinu oporavku.
U zadnjem satu njezina života znala sam da je gotovo, ali nisam htjela otići od nje. Nisam mogla. Dok je ona nepomično ležala, ona i ja smo ušle u zadnju minutu njezinog života. Tad se to dogodilo: Ona je ustala, dignula glavu i pružila mi... Svoju ruku. Izustila je kratak, bolan glas i tad sam znala da je kraj. Rasplakala sam se. Tad je legla. I bila je- mrtva.
Taj glas je za mene značio: „ Hvala!“. Nekome bi taj glas značio malo, ali meni je značio mnogo. I još mi znači. Uvijek će mi značiti. Nije imala ni trunke snage u sebi, ali to ju nije spriječilo da me zadnji put pozdravi. Iako nije htjela da budem tužna, bila sam. Ali sretna sam što sam u svojem životu imala jednu takvu prijateljicu. Prijateljicu s kojom sam mogla šutjeti. S njom sam provela četiri savršene, jednostavno najbolje godine svojega života. Zauvijek ću je se sjećati.
Neću joj više nikad imati priliku zahvaliti što je bila uz mene kad sam ju trebala, ali želim da ona to zna. Nadam se da zna. Nadam se da zna da je volim i da je nikad neću zaboraviti.
A tko je ona bila? Ona je bila moja mačka. Moja mačka Pahuljica.
Nije mi pružila svoju ruku, već svoju šapu. Taj glas je zapravo bio jedan istinski „ mijau“, jedna istinska zahvala.
Hvala ti, Pahuljice moja mala, što si mi život učinila potpunim. Što si me učinila sretnom i što me uspomene na tebe još uvijek čine sretnom. Hvala ti na svemu. Neću te nikada zaboraviti.
Nemoj ni ti mene.
29
Pavla a Maslać ać ć, 8. razred red
( Ovo je moja posljednja slika s Pahuljicom.) literarni radovi...