Ovo bi mogao biti moj kvart. Ovo bi mogla biti moja ulica.
Mi ljudi smo na neki naèin razlièiti, a opet jednaki. Tako je bilo i s Lukom. Luka Ritz bio je jedan obièan djeèak, èovjek kao i svi mi. Razlikovao se samo po tome što je slušao drugaèiju glazbu i što je bio uvijek nasmijan, uvijek sretan. Svaka njegova slika bila je predivna. Možda on nije najljepše na njoj ispadao, ali slika je bila iskrena jer na njoj se nalazio jedan deèko iskrenog osmijeha i velikoga srca. Volio je sve i svakoga. Nije mu smetao izbor glazbe kod drugih. Nije mu ništa smetalo. Èudno je to, zar ne? Kada postoje osobe kojima ništa ne smeta...
Ali stvar je u tome što ima sebiènih i odvratnih ljudi koji ne podnose tuðu sreæu. To su hejteri. I onda se takve osobe kojima je, prema mišljenju hejtera, život savršeno savršen, najèešæe zlostavljaju. Jer hejteri jedino to i znaju. Znaju što je nasilje i ljubomora, ali ne i što je mir i ljubav.
Ako ovo sada èitate, nemojte se obazirati na moje pogreške u pisanju i na moje besmislene reèenice, jer meni je jako teško ovo pisati. Luka Ritz slušao je rock i metal, a neki su ga oèito zbog toga mrzili... Volio je iæi na koncerte sa svojom najboljom prijateljicom Larom Janiæ i svojim frendom.
Tako se jednoga jutra, 1. lipnja 2008. godine Luka vraæao s koncerta. Bio je sam. Njegov frend je ranije otišao. Hodao je po Mostu mladosti kod zagrebaèkog jezera Bundek. Samo je slušao muziku i smijao se. Odjednom su do njega došla èetvorica napadaèa, a jednoga od njih je i sam poznavao. Zatražili su ga mobitel. On im ga je dao. I onda se dogodilo ono èemu se Luka nije nadao. Napadaèi su ga poèeli nasilno udarati. On je samo vikao: '' Nemojte, nemojte, nisam vam ništa napravio!'', ali oni ga nisu slušali. I dalje su ga lupali nogama i šakama. Uživali su u tome. Vršili su nasilje nad njime i to im je bilo zabavno. Odjednom su se osjeæali nevjerojatno snažnima. Bili su frajeri jer su nekoga upravo prebili. Ali nisu znali da je jedan od udaraca bio smrtonosan za Luku koji je ostao nepomièno ležati. Ubili su ga, a zatim pobjegli.
Veæ 2 dana plaèem. Pred oèima mi je stalno ista slika. JUST GIVE ME A REASON! Dajte mi jedan dobar razlog zašto bi netko to napravio? Zašto bi netko bio toliko ljubomoran na tuðu sreæu? To je bolest. Žao mi je jer ja nisam bila tamo u tom trenutku, jer mu nisam mogla pomoæi. Nevjerojatan je to osjeæaj. Kako se osjeæaju njegovi prijatelji? Èudan je spoj sreæe i tuge dok se prisjeæaš tako sretnog i uvijek nasmijanog deèka poput Luke, a opet znaš da ga neæeš više viðati osim na slikama i u svojim mislima. Svi mi imamo u srcu jedan dio koji je zauzeo upravo Luka Ritz.
Mladi životi kao što je bio njegov ne bi se trebali gasiti zbog nasilja. Nasilje ne bi trebalo postojati, ali ipak postoji i svakoga dana barem jedno dijete je pretuèeno, barem jedno dijete umre u bolnici zbog teških ozljeda. Nasilje treba sprijeèiti. Luka Ritz bio je frajer. Frendovi su ga zvali Ritz jer on nije volio kada ga zovu Luka. Ja sam shrvana od pomisli da njega više nema. Luka Ritz više neæe imati priliku vratiti se svojoj kuæi. Svoj život želio je posvetiti glazbi i bendu. Nikada za to nije dobio priliku.
Svi mi danas hodamo istim ulicama kojima hodaju i Lukini napadaèi. Svi smo mi u opasnosti kada se tome najmanje nadamo. Ali takoðer se neæemo osjeæati najbolje, ako æemo stalno misliti na to da nas netko pokušava napasti. Svjesni smo opasnosti, ali moramo biti svjesni da je život samo jedan i da ne znamo kada i u koje vrijeme æe mu doæi kraj te da u njemu trebamo uživati. Sada, svaki puta kada slušam stihove ' Samo tebi svira bend na nebu ' sjetim se tebe, Luka.
18
Možda ti ovo nikada neæeš vidjeti, ali znam da æeš uvijek biti tu s nama.
R. I. P. ulièni anðele! Ovo bi mogao biti moj kvart. Ovo bi mogla biti moja ulica. Svi smo mi Luka Ritz.
Jelena Paladiniæ, 8. razred