Priznaćemo da nijedan drugi sistem
kao kapitalizam nije uspeo da ostvari
takav brz ekonomski napredak i pro-
menu životnog standarda. U odnosu
na milenijume trajanja robovlasništva,
kapitalizam je i sada tinejdžer sa svo-
jih par stotina godina postojanja.
Ipak, burne promene su ga zadesile,
glas mu mutirao (drugačije se obraća
radničkoj klasi, koja skoro i da ne
postoji u izvornom obliku), bubuljice
samo iskaču (neki to zovu i krize), dok
divlji brkovi koji rastu (bez rešenja da
se i dalje ulepšava) govore koliko je
kapitalizam već starmali. Naravno da se
on menja, da komplikovanost ustupa
mesto kompleksnosti, individualnost
usamljenog kauboja zamenjena je
vodovima specijalaca, dok se od
menadžera očekuje sve više i više (da
vodi, koučuje, obučava, motiviše, pere,
pegla…). Koliko je to realno i koliko je
moguće održati celinu i pri tome ići
napred?
Quo vadis? Već smo dobro zagazili
u 21. vek, tako da ne možemo više
reći dobrodošli u 21. vek, jer smo već
skoro 20 godina tu. Mnogi od nas
su rođeni u 20. veku, neki ga pamte,
a neki su učili o velikim krizama, još
većim ratovima, velikim mitovima i još
većim propastima tokom tih godina.
U novo doba ušli smo spremni da ne
ponovimo greške naših otaca.
I dok se društvo kretalo ka nekim
novim horizontima, nekad napredujući