LED I VATRA
Na licu osećam dašak vetra, toplo i lepljivo,
moja mala naslonjena na mene, kao, čita štivo.
Ležerno i opušteno, sa sigurnosću muškarca,
gasim u sebi, ’ladnim vinom, snove neandertalca.
Ona raščupane, divlje kose, sa pogledom snenim,
gura me nežno glavom, sa nemirom ljubavnim.
Borim se sa sobom, da je javno ne zaskočim,
na ovoj letnjoj vrućini, laganim skokom mačijim.
Stavljam led na vrat, da ljubavnu strast ugušim,
čašu na obraz prislonih, da poljupce ohladim.
Nogom me lagano mazi, da mi uzdah izmami,
borim se, jadan, ledom, protiv te vatrene nemani.
Pogledam je u oči, a ona onako vruća, kučka,
samo se nevino nasmeši i vrti, kao da se šuška.
Isteže se, reži, pokazuje nežno, divno telo,
kao da mi kaže, mili, da li bi ti se malo ovog htelo.
Ne, ipak neću, stavih na vrat kockice leda,
nekoliko u usta, da zna, da mi se stvarno ne da.
Ali đavo u njoj ne miruje, dodaj mi jednu, tiho reče,
stavi svoje usne na moje i tada med poteče.
Prokleh kučku zbog lepote koju mi u vatri daje,
jer ko može odbiti ovakve, strasne, vrele zagrljaje.
Kad me sa ledom poče ljubit’ po stomaku,
Pomislih: Bože, dal’ ima kraja ovom meraku.
29