“ Sad bi trebalo da vam ispričam neki romantičan susret, ali, nije bilo tako. Moglo bi se reći da sam ja njega znala još pre nego što sam ga srela, po pričanju moje mame koja je bila njegov đak u osnovnoj školi dok je on radio u Klenovcu. Imala sam pet ili šest godina kad sam ga prvi put videla. Otišla sam sa mamom i tatom u Klenovac na neki seoski turnir u malom nogometu, u školskom dvorištu. Te večeri trebalo je da igraju ekipe iz moga sela, Bitinca i Deda Učinog sela, Cerja. Dotle nisam znala da i moj tata poznaje Uču. Posle sam saznala da su na nekim izborima 2000. godine bili zajedno u nekom biračkom odboru kao predstavnici suprotstavljenih političkih strana.
' Učo, pa nas dvojica opet ljuti protivnici ', pozdravio ga je moj tata.
Uča se nasmejao. ' Samo navijamo za protivničke ekipe, nema potrebe da zato budemo ljuti. Neka se ljuti ko izgubi, a mi samo gledamo.'
Dopao mi se njegov smeh i njegov glas. Nekako, iz njega je zračila neka neopisiva dobrota, kao da ga ime opisuje.
' Tako je, Učo, u pravu si. Nismo se onda ljutili, pa nećemo ni sad. Jesi li za neko piće?'
' Može, ali ja častim, u mom ste dvorištu. Ti ćeš, pivo, znam, a ova mala lepotica?', pomilovao me po kosi. ' Kako se zoveš dušo?' ' Nevena ', protepala sam. ' O, kako lepo ime imaš! Koji si razred Neno?' Čučao je pored mene i držao me za ruku.
90