su se pohvalila roditeljima da su sada zaposlene osobe i da žive u zadruzi. Tada su roditelji nagrnuli da dolaze i da se interesuju za zadrugu. Neki od njih su hteli da povuku decu, ali nisu mogli ništa – svi su već bili punoletni i imali pravo da se osamostale. Osim toga, već samo njihovo zaposlenje je mnogo vredelo u onoj opštoj nezaposlenosti.
Tako je Zadruga formirana. Prve godine smo, od prodaje grožđa zaradili dovoljno da objavimo tri knjige, moju, Stefanovu i zbornik radova Haninih‘ literaraca’, kako smo ih zvali. Sledeće smo podigli paviljon i nabavili burad. Tek treće smo počeli da proizvodimo vino. Sad nam je bila potrebna flaširnica jer flaširana vina imaju mnogo bolju cenu nego kad se prodaju u rinfuzi. Ipak smo i tako zaradili. Naši životni troškovi nisu bili veliki. Meso, mleko, jaja i druge prehrambene proizvode nabavljali smo od seljaka u susednim selima koji su i sami uskoro pristupili zadruzi, tako da smo sada imali i stočarsku i povrtarsku proizvodnju, ali je grožđe i vino i dalje ostalo osnovno.
Tada je, nažalost, ili na sreću, došlo do vojnog puča, kao što znate. Mene je to jako pogodilo jer sam se bojao da opet ne dođe do diktature gore nego za vreme Miloševića. Postao sam napet, mnogo sam pušio i pio. Ne, nisam se opijao, zbog dece; oduvek sam imao jak superego. Pretpostavljam da je i to doprinelo da dobijem moždani udar. Ali, hvala bogu, do takve diktature nije došlo. Dobili smo prosvećenu vlast. Dobro, do nekog oblika diktature je moralo doći da bi
76