bio jedan od njih jer je podrazumevalo da često čučnem pored čokoti, što je meni bilo teško izvodljivo.
' Kako, Stefane ', upitah. ' Ja ne mogu da čučnem, što znači da ne mogu da berem. Osim toga, treba nam traktor sa prikolicom i neko ko zna da ga vozi.'
' Ja znam da vozim traktor ', iznenadi me on, ' naučio sam kod ujaka u Kamendolu. Pitaću ga da nam pozajmi traktor.'
Njegovo oduševljenje je bilo veliko tako da sam ga morao podržati. ' Dobro ', rekoh. ' Reci da ćemo platiti koliko treba.' Iskren da budem nisam očekivao da bi bilo ko poverio traktor sa prikolicom jednom gradskom mladiću koji se čitav život družio s knjigama. Tada nisam znao da je Stefan često pomagao ujaku u poljoprivrednim poslovima. Video sam, doduše, da je čvrst momak, ali sam mislio da mu je to iz teretane.
' Ali, Stefane ', setih se, ' zaboravljaš da uskoro počinje škola. Deca moraju u školu, Hana na posao, a i tebi odmor ne traje večito.'
' Uzeću ja slobodne dane, moj posao nije vezan za školsku godinu ', reče on. ' Društvo, hoćemo li da beremo grožđe kad bude zrelo?”' Deca su oduševljeno prihvatila. Jednog dana, Stefan nam je rekao da ga sutra čekamo na raskrsnici podunavskog i šumadijskog puta, nedaleko od grada.
Odvezli smo se do tamo, autobusom, kao i svakog jutra. Vozač je nemalo bio iznenađen kad smo na ras-
73