Kako je puteljak vodio ukoso i polako se peo uzbrdo, sve više smo se udaljavali od potoka tako da smo došli na suvo iako smo sada ušli u jarugu koja nas je odvela pravo do ulaza u vinograd.
Iako je to bio moj vinograd, moram priznati da je ovo bio tek treći put da sam u njemu. Prvi put sam bio sa dedom kad sam bio dečak. On je tada prskao vinograd plavim kamenom ili modrom galicom, odnosno rastvorom plavog kamena i kreča za koji sam kasnije saznao da se zove bordovska čorba. Moj zadatak je bio da mešam rastvor motkom i da ne dozvolim da se kreč staloži kao i da punim rezervoar pumpe. Naime, radio je sa dve pumpe da bismo brže završili: dok je jednom prskao, drugu sam ja punio. Onda bi on došao, ostavljao onu ispražnjenu da je napunim, a ja sam mu pomagao da punu uprti na leđa.
Na ulazu u vinograd dočekala nas je kapija koju je moj pokojni otac napravio od nekoliko motaka. Pokušao sam da je otvorim, ali se nije dala. Razgledao sam da vidim zašto ne može, a onda je Stefan otkrio. ' Vidi, uplela se grana!', uzviknuo je. Zaista, grana bagrena za koji je kapija bila pričvršćena bila je savijena i upletena u motke od kojih je kapija načinjena. Malo je verovatno da se sama uplela; verovatno ju je upleo moj otac da bi otežao ulazak neželjenim gostima. Uvek je strepeo da ga neko ne pokrade.
' Pa ovo nije vinograd!”, uzviknuo je Vuk kad smo ušli. ' Gde su redovi? Gde su stubovi? Gde je žica?'
70