Sunce je dopiralo sa moje leve strane i bacalo izduženu senku kuće i drveća oko nje. Jezero se nije videlo jer je bilo na južnoj strani, ali zato ugledah Deda Uču kako silazi nizbrdo. Znači, već je obavio jutarnju šetnju i vraća se. Kad li taj čovek piše? Odlučih da ću ga to pitati u sledećem intervjuu; u ovom ćemo govoriti o osnivanju zadruge.
Vratih se u sobu i uključih muziku na laptopu koji sam donela iz Vašingtona. Bio je moj lični, ne službeni, i na njemu je bilo sadržaja( knjiga, filmova i muzike) koje sam ja lično izabrala. Znala sam da za knjige i filmove teško da ću imati vremena, ali sam ih svejedno ponela. Mogu ih razmenjivati sa nekim, Nenadom, na primer, a možemo ih zajedno i gledati.
Jutarnja gimnastika, sinu mi kroz glavu. Ovde nemam svoju sobnu spravu za vežbanje pa sam pokušala da improvizujem vežbe koje se mogu raditi bez sprave. Završila sam sa sklekovima, zatim se istuširala i obukla zelenu haljinu do kolena. Zadovoljno se pogledah u ogledalu i odmah se uputih u trpezariju pretpostavljajući da je za doručak još rano, ali možda mogu dobiti bar čaj.
“ Ne možeš sama, zalutaćeš”, čula sam Nenadov glas koji je nailazio hodnikom. Hodnik je bio osvetljen sa istočne strane i ja ga ugledah u punom sjaju sunčeve svetlosti. Zaista je lep, pomislih i ne pomišljajući da sakrijem svoje divljenje jer ni on nije skrivao svoje.
“ Ne boj se”, rekoh,“ nisam ja baš tako nesnalažljiva, bila sam skaut kad sam bila tinejdžerka.”“ A to nije bilo tako davno”, reče on.
55