rotu koji je upravo ušao u trpezariju zajedno sa Nevenom.
“ Pa koliko puta da ti kažem da ne treba da me držiš, mogu sam”, cimao se od Nevene koja ga je pridržavala držeći ga za nadlakticu.
“ Ma, ne držim te, matori, ja se pridržavam za tebe; tako mi je zgodno”, reče Nevena.
“ I treba da se pridržavaš za mene, za koga ćeš drugog”, reče Deda.
“ Ima ona i sina”, javi se Nenad,“ može i za mene da se pridržava”.
“ Može, sine”, saglasi se Deda,“ kad ja umrem, ti ćeš joj biti jedini oslonac.”
“ Oslonac bez imovine”, zagunđa Nenad,“ Jak sam ti ja oslonac.”
“ Kako bez imovine, pa imaš vinograd i vinariju”, reče Deda.
“ Ali, sva druga zemlja i vinogradi su na tebe”, pobuni se Nenad.“ A zadrugom, znači i vinarijom, upravlja zadružni savet na čelu sa domaćinom, tako da ja opet nemam ništa.”
“ Vidi, sine: ako bih ti preneo zemlju i ti postao domaćin, ti bi odmah najurio iz zadruge sve koji ne mogu da rade, a to se kosi sa našim osnovnim načelom – od svakog prema mogućnostima – svakome prema potrebama.”
“ Ovo što ti radiš, stari, kosi se sa zdravim razumom”, planu Nenad.“ Naravno da bih najurio sve one koji poput Steve jedan dan piju, drugi boluju, a pet se leče. Tako se ne stiče dobit.”
44