kao lift. Uzdigli smo se na visinu desetospratnice. To sam nepogrešivo mogla da ocenim jer sam sa visinom spratova imala iskustva iz Vašingtona.
Andrija je i dalje mirno sedeo i gledao me pa sam zaključila da je programirao let i uključio automatskog pilota, ako to može tako da se nazove, jer, ovo je više ličilo na leteći ćilim iz bajki iz hiljadu i jedne noći nego na moderne letilice.
" Kako je moguće da Slavija, mala i relativno siromašna zemlja, ima ovakvu letilicu, a Amerika, najmoćnija zemlja na svetu, nema. Ko je izumeo ovu letilicu? Neki novi Nikola Tesla?"
" Pa … Znaš li onu izreku ' Sve se može kad se dvoje hoće '?"
" Znam ", odgovorila sam nasmejavši se, " ali mi se čini da ne glasi tačno tako, da ima jednu reč više."
" U pravu si ", potvrdi Andrija, " ali upravo je ta reč ključna. Naime, letilicu je izumeo sedamnaestogodišnji gimnazijalac da bi mogao da uzleti do sedamnaestog sprata i uđe kroz prozor kod svoje devojke. Njen otac je inženjer pa je stvar ispitao i, eto letećeg ćilima." " Ali, čime se pokreće? Ne čujem nikakav motor." " I nema ga ", zavrte Andrija glavom. " Pokreće se na ljubav." " Ma daj, Andrej ", naljutih se. " Šta, ne veruješ? Pa šta ti misliš, na šta se pokreće?" " Na struju ", lupila sam. " Svetle lampice na kontrolnoj tabli."
170