" I ja odlazim, deco ", reče Deda. " Laku noć."
" Laku noć, dedo ", reče Anđela i poljubi ga u obraz, zatim sede naspram mene. Ispitivački me gledala nekoliko trenutaka, zatim se značajno nakašlja. " I ", reče, " ko ti se više sviđa, Nenad ili Andrej?" Ovo je bilo tako direktno pitanje da nisam znala kako da se izvučem, ali pokušaću.
" Anđo, ti znaš da sam ja ovde privremeno, uskoro se vraćam u Vašington. Tamo mi je posao … tamo imam stan … tamo mi je mesto."
" Otkud znaš gde ti je mesto? Što se tiče posla, imamo i mi novine. Osim toga, koliko sam shvatila, ti možeš biti i književni kritičar, a to možeš raditi i odavde." " Ali …" " Sami, vrdaš! Pitanje je prosto – ko ti se više sviđa? To možeš znati ma gde bila, u Vašingtonu, Beogradu, Suvariji." " A tebi?", uzvratih. " Pobogu, Sami, Andrija mi je brat, Nenad stric. Ne razmiljam o njima na taj način." " A da nisu?", nisam popuštala. Anđela sleže ramenima. " Dobro, pokušala sam. A tako bih volela da se braca oženi devojkom kao što si ti." " Andrija?", upitah. Anđela klimnu glavom i nasmeši se. " Zar nije lep? A nikad nije imao vremena za devojke." Ja se setih Anđe zadrugarke. Da, to je moglo da opravda tu vezu.
161