' Ali svi mogu imati šta im treba ili šta žele ', pobuni se neki glas u meni.
Andrija je sedeo na dvosedu pored mene, ne hajući za upravljačku konzolu, verovatno je podesio komande i uključio auto-pilota. Sad me uhvatio za ruku. Deda, koji je sedeo na fotelji poludesno od mene nije mogao to da vidi, ali bi mogao da zaključi po mojim reakcijama ako bi me pažljivo posmatrao jer, sigurna sam da sam bila crvena kao bulka. Srećom, to se nije moglo videti jer je već bio polumrak. Svetla kojima je put bio osvetljen bila su ugrađena u ivičnjak, ali ona su osvetljavala samo put, nisu mogla da osvetle i nas na platformi, pogotovo što su dolazila odozdo.
Vetar nije fijukao oko nas kako bi se to očekvalo na otvorenoj platformi. " Letimo svega dvadeset kilometara na sat ", objasni mi Andrija. " To je brzina bicikla."
Letlica je preletela preko ograde ispred Dedine kuće, zaobišla kuću i spustila se na travnjak između zapadne terase i dedinog vrta sa vrežama krastavaca, strukovima paprike i paradajza i ponekog bosiljka koji je sada, u predvečerje, opojno mirisao.
" Nena je podigla i povezala biljke koje je oluja oborila ", reče Deda videvši da je zemlja oko biljaka mokra. Svi smo osetili zadah vlažne zemlje. " Dobro da se setila ", reče Andrija zajedljivo. " Ne budi bezobrazan, znaš da uvek to radi kad ja nisam kod kuće." " Znam, dedo, oprosti. Nena je zaista dobra žena samo … baku Smilju meni ne može da zameni."
158