Ledina na kojoj se održavalo nadmetanje u bacanju koplja bila je sa druge strane kuće. To zapravo i nije bila ledina već orašje – zasad oraha. Između dva reda oraha se održavalo takmičenje u bacanju koplja. To nije bilo bacanje koplja u cilj, čega sam se bojala, već u dalj, i ja sam bila gotovo sigurna u svoju pobedu.
Takmičili su se svi prvi zadrugari i to mi je bila lepa prilika da ih sve upoznam. Nisam se bojala poraza od duplo starijih ljudi, ali – uopšte nisu slabo bacali. Joka je čak imala dva hica bolja od mojih, Vuk me je takođe nadbacio, ali u ukupnom plasmanu- ja sam pobedila. Andrija se nije takmičio.
Pozornica za Anđin igrokaz bila je postavljena tik ispred terase, tako da smo ga gledali sa terase kao iz lože. Bio je zabavan, humoristički, sastavljen iz tri međusobno povezana skeča. Glavni likovi su bili američki i ruski predsednik, Era i Nasradin Hodža, likovi iz narodnih priča Slavina i drugih balkanskih i bliskoistočnih naroda. Komad je bio lagan i nije iziskivao neku veliku glumu. Ipak, Vuk je pokazao svoj izraziti talent za komediju.
Posle izvedenog komada nastupila je Milja. Zapravo, nastupile su Milja i Anđa. Milja je svirala gitaru i pevala, a Anđa je svirala flautu, improvizujući pratnju. Bilo je vrlo lepo i zaslužile su aplauz koji je usledio.
Dara nam je poslužila čaj. Naravno, na svoj mađioničaraski način: prepune šolje su doletele i postavile se ispred nas tako da se iz njih nije prosula ni jedna kap. Ali, nije to bio ni zeleni, ni erl grej, na koje sam ja navikla. Jeste imao zelenkastu boju, ali i neki, meni
155