" Pa baš zato, da nam se hrana slegne. Lakše ćeš posle bacati koplje." " Kakvo koplje?", začudih se. " Imamo posle takmičenje. Muškarci bacaju kamena s ramena, žene koplje. Nisi znala?" Odmahnuh glavom. " Dara to nije rekla." " Nije, zato što se podrazumeva. Hajde, moraš da pobediš!"
U srednjoj školi sam bila odlična atletičarka, a bacanje koplja mi je bila omiljena disciplina. Ali otkud to Andrija zna?
" Zna Dara ", reče on kao da je čuo moje pitanje. Šta? Zar je i on veštac?
" Svi smo mi pomalo volšebnici ", reče on pokazujući amajliju koja mu je visila oko vrata.
Nema mi druge, moram ozbiljno da porazgovaram i sa Andrijom i sa Darom. A mislila sam da razgovaram sa prvim zadrugarima i, posebno, sa Stefanom koji je član Glavnog Saveta, znači vlade. " Ali ja ne znam da igram ", usprotivila sam se. " Nije to teško, to svako zna ", rekao je Andrija. " Eno i deca igraju." " Igraju, ali to su vaša deca ", rekla sam. " Deca se deca, čija god da su; ako oni mogu, možeš i ti. Hajdemo!"
Uopšte nije bilo tako lako kako se činilo. Ritam je bio jednostavan – dvojka, koraci nisu bili tako važni, ali se posle svake muzičke fraze menjao pravac kretanja, tako da sam se nekoliko puta sudarila sa Andrijom. Srećom, on je bio tu da me opomene kad grešim.
154