U, novije vreme, kad je preovladao tzv. socijalistički društveno-ekonomski poredak, tadašnje vlasti, koje su sebe smatrali komunistima( po mom skromnom mišljenju, sa časnim izuzecima, nije tu bilo ni k od komunizma) pokušali su da model zadruge uvedu kao zajednicu jednog sela – ' seoske radne zadruge '. Pa, u čemu je bio problem, pitaće neko, zašto nisu uspeli? A ja vas pitam ' Ko je upravljao tom tzv. ' socijalističkom zadrugom?' Naravno, komunistička partija, odnosno, pojedinci u njoj kojima nije bilo stalo do blagostanja svih nego samo sopstvenog. Tako su ' seoske radne zadruge ' vremenom postale posrednici za promet poljoprivrednih proizvoda, mašina i repromaterijala, dakle, bavile su se trgovinom. Svi znamo da se trgovinom najbrže dolazi do zarade. Ne znam kako, nisam se nikad time bavio, ali pretpostavljam da je u pitanju razlika između nabavne i prodajne cene. A da li je to pošteno, pitam vas? Da li je pošteno prodavati nešto po višoj ceni nego što tebe košta. Reći ćete da je to suština i smisao trgovine, ' kupiti jevtino, prodati skupo '. Slažem se. To bi bilo pošteno samo ako bi trgovac u cenu ugradio troškove prevoza, pakovanja i svoj rad. Ali ne, oni često u cenu robe ugrade i nove gume za auto, ženin i ćerkin rođendan, novi bicikl za sina. Pa, neću vas ni pitati da li je to pošteno jer se očito radi o lopovluku. Time su se, dakle, bavili rukovodioci seoskih zemljoradničkih zadruga. I ne samo to. Priređivali su raskošne i skupe gozbe za partijske i državne funkcionere, novcem kooperanata kako su tada zvali zadrugare. Nije onda nikakvo čudo što je
123