Miloš učini isto. "Ti si mene izazvao pa ti prvi i
navali", reče mirno.
"Čekajte", povika Damjan, "Ako je ovo pravi dvoboj,
morate imati sekundante. Kobilić je nov, nikoga još ne
zna."
"Zna", povikaše Toplica Milan i Srđa Zlopogleđa,
"mi ćemo mu biti sekundanti."
I njih dvojica stadoše na Miloševu stranu.
"Tako već može", odobri Damjan. "Sevaste, sad ti
sebi odaberi."
"Nema se tu šta mnogo birati", reče Vuk. "Neka to
budu braća Oliverovići."
Oliverovići, Damjan i Krajimir, istupiše i stadoše
na sevastovu stranu.
"U redu", složi se Damjan, "sada možete početi."
Miloš je u sebi osećao da je ovaj dvoboj
neprikladan, ali više nije znao kako je do njega uopšte
došlo ni ko je koga izazvao. Vuk je njega hteo da ponizi,
to je tačno, ali – zašto?
Tako zbunjen nije bio svestan ni kada je dvoboj
počeo, ko je na koga prvi nasrnuo. Uglavnom, mačevi
se sudariše i čelik zveknu. Postade svestan da mu
sunce bije u oči, zato je polako okretao Vuka prema
suncu, udešavajući borbu tako da Vuk, napadajući ga,
sve se više okreće ka suncu.
Vuk podiže mač uvis sa očiglednom namerom da
ga spusti na Miloševu glavu. Iako mu je glava bila
zaštićena kacigom, jak udarac bi mogao da ga izbaci iz
ravnoteže, zato Miloš brzo izmače u stranu. Taj pokret
Vuk nije video od zraka sunca koji se odbio od mača,
91