bih mogao s tobom da pričam do preksutra, ali…"
"Šta je, Miloše?", ona ga u strahu pogleda.
"Ništa", reče on. "Samo, voleo bih da izađem na
vazduh. Ovde je zagušljivo."
"Pa hajdemo!", ona ga povuče prema izlazu
dvorane.
Kad izađoše u predvorje ona krene uz stepenice.
"Hej", reče Miloš, "ja neću u dvor, nego napolje".
"I vodim te napolje", reče Olja.
Kad su došli na sprat, ona ga izvede kroz jedan
prolaz koji je mogao biti i prozor. Izašli su na gradski
bedem, Miloš je to odmah shvatio. Zapljusnu ih sve-
žina. Iako je veče bilo vedro, jesenje, večeri su već bile
hladne, a oni oznojeni od igre.
Miloš udahnu punim plućima.
"Bilo bi lepše da je plesna dvorana na otvorenom",
reče.
"E, ali onda ne bismo mogli zimi da plešemo",
primeti Olja.
"Pa, to je tačno", složi se Miloš. "A zar priređujete
zabave i zimi?"
"O, pa tad je najlepše", reče Olja.
Ona podiže pogled i upita ga:
"Jesi li kad pobedio na nekom viteškom
nadmetanju?"
"Samo na vežbi, drvenim mačem", priznade Miloš.
"Ali, pobedio sam u pravoj borbi. Jednom razbojnike,
drugi put tursku stražu."
"Šta? Nisi, valjda, već ubio nekog?"
"Jesam. Jednog razbojnika."
82