decu, a ti si još dete", reče Miloš. "Zato budi pametna i
ne govori svakom muškarcu da ga voliš."
"Ne govorim svakom", reče Olja. "Rekla sam to
samo tebi i mom bratu Stefanu."
"Musiću?"
"Ne. Lazareviću."
"A, onom dečaku?"
"Njemu", potvrdi Olja. "Zar nije lep?"
Miloš osmotri dečaka koji je sedeo pored kneginje
Milice. Zaista je imao ugodne crte lica.
"Pa jeste; sladak je. Ličite."
"Je l' to znači da sam i ja slatka?"
"Jesi", potvrdi Miloš. "Ali, haj'mo za sto. Izgleda da
iznose poslastice."
"Hajdemo. Služiće Jelisavkin kolač."
"Kakav kolač?"
"Jelisavkin. Tako smo ga nazvali jer ga je Jelisavka,
Milutinova kći, izmislila."
"Je l' to beše Milanova devojka?"
"Ona", potvrdi Olja.
"A gde je ta Jelisavka?", upita Miloš radoznalo
željan da vidi tu lepoticu.
"Sad ćeš je videti. Ima kosu istu kao ti."
Sedoše na svoja mesta za stolom.
Svirači zasviraše neku svečanu melodiju, a Milutin
širom otvori ulazna vrata dvorane kroz koja pohrliše
devojke sve jedna lepša od druge. Napred je išla
riđokosa lepotica dostojanstvenog držanja koja Miloša
podseti na Iskru.
"To je Jelisavka", reče Olja gurnuvši ga laktom da
78