"Imamo žrtvenik gde prinosimo darove bogovima.
Odemo tamo i razgovaramo s njima."
"Turci imaju crkve koje zovu džamije. Odu tamo i
klanjaju okrenuti istoku. Pri tom dodiruju čelom pod
na kome su prostirke da im ne bi izašla čvoruga."
Sad se Miloš nasmeja.
"Kakve su to vere koje teraju čoveka da čini
gluposti", uzviknu on.
"Na koje gluposti misliš?", upita Olja
"Pa to, ti pokreti koji se čine kad se molimo:
pokreti rukom dok se krstimo i pokreti telom koje
čine dok klanjaju. Zar Bog ne čuje naše molitve i kad
mu se obraćamo u sebi, zašto moramo da majemo ru-
kama i da klanjamo? Turci, mislim."
"To je Crkva propisala način na koji se molimo",
objasni Olja.
"Aha, Crkva… Zar čovek ne može biti vernik i bez
Crkve?"
Olja slegnu ramenima.
"Zar u staroj veri nema nikakvih pravila? O načinu
na koji se obraćaš Bogu."
"Nema pravila. Svaki čovek je slobodan da se obra-
ća bogovima na sebi svojstven način i na mestu koje
sam odabere. Najbolje je da to bude negde u prirodi,
njivi, vinogradu, zabranu… jer bogovi se sigurno ne
zatvaraju u hramove. Njih ljudi podižu sebi u slavu."
"U čiju slavu je podignuta crkva u Gradini?", upita
Olja.
"Posvećena je na dan rođenja Svetog Jovana
Krstitelja", odgovori Miloš. "To sam zapamtio jer je to
71