nije htela da pođe sa mnom", reče Miloš i lice mu se
iskrivi u bolnu grimasu.
"De, ne tuguj, druže! Naći ćemo mi njih. Hajde da
pijemo."
"Možda je bolje da ih ne tražimo. Njima je tamo
lepo."
"Ali nisu s tobom", dočeka Milan.
"Milosna svakako nije ni želela da bude sa mnom.
A Vidra Koviljka… Ona još ništa i ne zna. Navići će se
na život u Turskoj… postaće… Turkinja."
Milan ga lupi svojom ogromnom šakom po ramenu
tako da Miloš pomisli da ga je zakovao za stolicu.
"Imaš tešku ruku, druže", reče.
"Pomažem ocu u kovačnici", reče Milan. "Zar si
zaboravio?"
"Nisam, samo – previše si mu pomagao."
Srđa se nasmeja.
"Nisam imao šta drugo da radim", reče Milan. "Sad
prelazim na bojnu sekiru."
"Bogami, ne bih voleo da se ogledam s tobom",
reče Miloš.
"Voleo ne voleo, obećao si mi odmazdu što sam te
pobedio u učilištu."
"Pa, izgleda da moram dobro da se pripremim",
reče Miloš. "Mi svi jedan drugome dugujemo. Ne mo-
žemo ni stići sve da vratimo. I Ivanu dugujem odma-
zdu što me pobedio u mačevanju."
"A Iskri i Vedrani svi dugujemo odmazdu u
streljaštvu", primeti Srđa.
"Ti si se Veji već odužio za to", reče Miloš, "a Iskra
43