ušla, naslućujući da bi postupak trebao biti takav.
"Bog ti pomogao, sestro Ravijojla", odgovori Ljuba.
"Dođi, moli se mnom."
Rojla priđe i kleče pored nje, naslonivši se na po-
stelju. Gledala je ikonu Bogorodice sa svetačkim
oreolom i bebom Isusom u naručju, tražeći u sebi ma-
kar tračak nekog verskog osećanja, ali ga ne nađe.
Izgovorila je 'Vjeruju' u sebi, ne misleći na reči; zatim
'Bogorodice djevo' i 'Oče naš' na isti način. Kad je
procenila da je molitva gotova, Ljuba je pogleda i reče:
"Amin."
"Amin", ponovi Rojla za njom.
"Šta te muči, Rojla?"
"Mislim da sam trudna", reče Rojla.
"Sa Milošem?", upita Ljuba.
"Pa s kim drugim."
"Zna li on?"
"Ne bih htela da on to sazna."
"Zašto, Rojla? Zar ne želiš da živiš s njim, da imate
porodicu?"
Rojli pođoše suze. "Želim, ali… On opet odlazi od
kuće. Prošli put je ostao tri godine. Sigurno ni sad neće
manje. Svaki put, ostane najmanje tri. Tri godine u
učilištu, tri godine na putu... Kakav je to čudan broj!"
"Nije čudan, ali je poseban", reče Ljuba. "On znači
dovršenost, potpunost, jer ima početak, sredinu i kraj,
kao i sve u prirodi. Vi ste ostali u učilištu tri godine. Na
početku, u prvoj godini, naučili ste osnovne pojmove,
brojke i slova; u sredini, u drugoj godini, naučili ste da
se njima služite; na kraju, u trećoj godini, mogli ste i
32