baba-tetka, Zagorka, a levo i desno od nje su posedale
ostale vile-monahinje. Tužno ih je bilo pogledati ova-
ko zabrađene, bez ijednog pramena kose. Bez kose
njihova lepota kao da je iščezla. Videle su im se kru-
pne oči na bledim licima, ali u njima kao da nije bilo ni
traga živosti, ni iskrica radosti.
Priđoše začelju najbližeg kraka i sedoše.
"Rojla", šapnu Miloš, "zar zaista želiš da postaneš
ovo?"
"Samo nisu raspoložene", reče Rojla.
Malo dalje od njih, sa druge strane stola, ali bliže
čelu, Miloš ugleda Floru i Janju, njihove drugarice iz
učilišta. I one su izgledale snuždeno i tužno, bledo.
"Pogledaj Floru i Janju", reče. "Kao biljke su koje
dugo nisu zalivane."
"To si dobro rekao", potvrdi Rojla. "'kao biljke'. Pa
znaš da one samo na travama i žive. Kad si ih video da
jedu meso ili jaja i sir, da piju mleko? One stalno po-
ste."
"Da, sećam se. Ali tada nisu bile ovakve. Jele su
trave i plodove, ali su i uživale u tome. Da li sada i na
jednom licu vidiš užitak?", reče Miloš.
Uto Iskra promače ispred njih.
"Iskra nije utučena", primeti Rojla.
"Iskra nije, zato što je čigra, zvrk kao i ti."
"Eto, upravo si sad rekao da ja neću biti ovakva. I
neću, da znaš. Ostajem, i pokazaću ti to."
"A šta ako te ne prime?"
Rojla na to nije ni pomislila.
"Zašto me ne bi primili?", reče.
28